29. prosinca 2020. godine, 7.34 h.  Uobičajeni jutarnji ritual pred odlazak na posao. Uvijek je užurbano i fali koja minuta. Pogled kroz prozor bio je neoubičajen i nesvakidašnji. Crveno nebo ili – kak su govorili naši stari – krvavo nebo, što je znak da će se nešto dogoditi. Gledala sam u taj prizor sa divljenjem i strahopoštovanjem, ne sluteći što iza toga slijedi.

Vozeći se prema poslu na nebu su bili tragovi duga čije su boje polako nestajale. Kako je bio kraj kalendarske godine posao je nosio svoje probleme i prioritete. Nastojala sam potisnuti nesvakidašnje prizore, ali to je bilo gotovo nemoguće. Vladala je napetost i uznemirenost. U 12.19 h začuo se snažan zvuk, a potom jaka trešnja, potres. Zavladala je panika, strah, bespomoćnost. Prvo što mi je palo na pamet bilo je “Bože pomozi!”, vjerujući da je uz Njegovu prisutnost sve lakše i podnošljivije. Krenula sam prema vratima, ne znam ni sama kako sam došla, bacalo me na sve strane. Po hodniku je padala žbuka. Činilo se kao da traje cijelu vječnost. Izašla sam nekako do parkirališta. Tresla sam se kao šiba na vodi. Tlo pod nogama još uvijek je  podrhtavalo. Činilo se kao da će se zemlja rastvoriti. Automobili su klizili po parkiralštu. Ljudi su panično i bezuspješno tipkali po mobitelima, ali vezu nije bilo moguće uspostaviti. Sve je bilo kao u strašnom snu. 

Kad se sve smirilo krenuli smo svojim kućama vidno uznemireni i prestrašeni. Na vijestima sam čula da je potres magnitude 6,4 prema Richteru pogodio Sisačko-moslavačku županiju, s epicentrom tri kilometra jugozapadno od Petrinje, s ljudskim žrtvama i velikim materijalnim štetama. Ujedinila se cijela Hrvatska i ljudi su sa svih strana pohrlili u pomoć i pokazali veliko srce.

Prošlo je godinu dana od stravičnog potresa. Obnova traje i trajat će još mnogo godina. Mnogi ljudi su još uvijek bez svojih domova. Žive u kontejnerima koji ne mogu ni približno zamijeniti njihova ognjišta. Nestrpljivi su i pitaju se – do kada. Uništeni su mnogi sakralni objekti, neki do te mjere da su se morali srušiti do temelja. Naša kapela sv. Vida također je jako stradala. S obnovom se, nažalost, još uvijek nije krenulo. Tko zna kad? Zadnja sveta misa u njoj je služena na Novu godinu. Kad će ponovno, veliko je pitanje. Zvonik od nekoliko tona stoji sa strane, a sat s vrha kapele je zaustavljen na 12.19 h. Vrlo znakovito.

Jesmo li možda nakon svega što smo proživjeli postali bolji ljudi ili smo sve zaboravili kao da ništa nije bilo?

Foto: Jasna Čunović, Vlado Vinetić, Matija Kos, Zvonimir Šafar