U godini kada slavimo 100 godina kulturno-umjetničkog djelovanja u Mraclinu lijepo je prisjetiti se događaja koji su obilježili pojedinu generaciju.

   Kada je nakon kraćeg zastoja 1966. god. obnovljen rad društva, našu generaciju obilježili su nastupi na prvim Smotrama folklora u Zagrebu.

   Za prvu Smotru izvornog folklora bilo je potrebno urediti žensku narodnu nošnju. Organizatori su naglasili da ne možemo nastupiti u društvenim nošnjama koje su sve bile jednake već trebaju biti izvorne, originalne, koje se međusobno razlikuju. Zato je trebalo zaviriti u bakine, mamine i ine škrinje koje su srećom tih godina još bile pune prekrasnih prebranih fertuna i rubača. Problem nam se pojavio kod oplečja jer je već tridesetak godina bila moda da gornji dio ženske nošnje bude od kupovnog materijala i kroja obične bluze. Tada su nam starije žene pomogle te od domaćeg platna i fertuna „križaka“ sašile lijepa bijela oplečja. U svemu nam je pomogla kustosica Muzeja Turopolja prof. Višnja Huzjak koja nam je savjetovala da posebno pazimo na obuću, pa smo nabavili nove opanke, i na oglavlja. Srećom tada je još bilo dovoljno turopoljskih plemenitaških „poculica“ koje po tradiciji nose mlade snahe. Dogovorili smo da uz “poculice“ bude i nekoliko „parti“ koje nose djevojke i nekoliko „rubaca“ koje nose starije žene. Puno nam je pomogla Jana Galeković (Pavlina) koja nas je učila kako se stavljaju plemenitaška oglavlja „poculice“ – kosu treba obavezno začešljati prema otraga bez staze na sredini glave i saviti u pletenice. Stazu imaju one žene koje nose „punteke“, a te nisu plementašice. Pletenice se zamotaju oko drvene „igle“, a na tako složeni „kofrtajn“ stavlja se „poculica“ nisko pri zatiljku, nikako na vrh glave. Još smo prikupile i dovoljno nakita, pravih koralja „đunđa“ i „škuda“.

  Uz dobro uvježbane pjesme i plesove, uređenu nošnju i tamburaše „Cicibane“ potpisali smo ugovor s organizatorima Smotre i dobili raspored nastupa.

   Prva Smotra folklora trajala je od 20. do 27. 7. 1966. Svako jutro odlazili smo autobusom u Zagreb, nastupali na različitim lokacijama u gradu, a nakon večere i druženja u nekom od restorana u okolici Zagreba vraćali bi se u Mraclin. Svugdje je bilo puno gledatelja, ali u Maksimiru  je bio „polumilijunski auditorij“ kako je pisao „Večernji list“.

O nastupima svih folkloraša izvještavali su svi mediji: radio, TV, dnevne novine, a za „Velikogorički list“ ja sam opisala naše utiske sa Smotre.

Novinski članci, radio i TV u sedam dana trajanja prve Smotre folklora u Zagrebu izvještavali su o toj jedinstvenoj manifestaciji, pa je o njoj teško reći nešto novo. No, u sjećanju samih sudionika, članova KUD-a „Ivan Goran Kovačić“ iz Mraclina ostalo je mnogo lijepih trenutaka koje nisu zabilježile TV kamere i novinari, a ni predvidjeli organizatori. Ugodno je bilo primati pohvale i čestitanja stručnjaka i organizatora nakon nastupa na pozornici „Centar“ na Gornjem gradu ili u Maksimiru. Uzbudljivo je bilo pjevati pred mikrofonima u tadašnjoj dvorani „Istra“  i odgovarati na pitanja radio-reportera. Bilo je neobično voziti se tramvajem besplatno kuda i kako želiš ako si u narodnoj nošnji. Posebnu vrstu zadovoljstva osjetili smo za vrijeme naših neslužbenih nastupa nakon večere kada smo bili nagrađeni spontanim pljeskom oduševljenih gostiju. Ne može se zaboraviti nastup u „Gradskoj kavani“ kada je pljesak bio usklađen s ritmom plesa „Dučeca“ ili nekoliko desetaka foto-aparata koji su istovremeno snimali naš nastup u hotelu „Mokrice“. Za goste tog reprezentativnog hotela bili smo iznenađenje i atrakcija. Tko je načinio više snimaka – simpatični djedica iz Kanade, lijepa plavuša iz Njemačke ili onaj bradonja iz Nizozemske? Svejedno! Glavno da je pljesak oduševljenja na kraju nastupa od svih njih bio jednako srdačan.

   Tko da se onda ne odazove pozivu organizatora da dođemo i iduće godine na drugu Smotru folklora jer nam se pruža prilika da folklorno bogatstvo našeg Turopolja pokažemo ljudima iz svih uglova okruglog svijeta.

Drugu Smotru folklora u Zagrebu obilježila je izrada nove muške plemenitaške nošnje. Iz lijepe tamno plave „čoje“ trebalo je izraditi „mentene“, hlače sa vezom na nogama, nabaviti čizme i šubare. Za to smo uspjeli dobiti sredstva od općine, pa je šnajder Blaž Galeković (Črepek) cijelu zimu šivao muške nošnje po uzorku iz Muzeja Turopolja i ovaj puta pod budnim okom kustosice prof. Višnje Huzjak. Pazila je na svaki detalj kod izrade pa nije ni čudo što je na kraju Smotre od organizatora dobila priznanje za očuvanje narodnog blaga. Nove nošnje izrađene su kvalitetno i bile su najsličnije originalu.

Osim na mimohodu otvaranja Smotre folklora nastupili smo na pozornicama u Kustošiji, Maksimiru, Gornjem gradu i Velikoj Gorici, ali u najljepšem sjećanju ostao nam je nastup zadnje večeri na Trgu Republike kada smo mi kao predstavnici amaterskih i „Lado“ kao predstavnik profesionalnih ansambala zatvorili Smotru folklora. Trg pun ljudi, svjetla pozornice i naši plesovi i pjesme ostavljali su poseban dojam.

 Nastup je zabilježen u „Večernjem listu“ sa slikom našeg društva i porukom: „Do viđenja dogodine!“

  No, iduće godine organizatori su pozvali druga, nova društva da program Smotre bude što raznovrsniji. Nas su zamolili da pošaljemo samo jednog člana koji bi u kompletnoj turopoljskoj nošnji otvorio treću Smotru folklora u Zagrebu. Izbor je pao na Josipa Galekovića (Joškeca Načelnikovog), tada studenta 3. godine Geodetskog fakulteta. Nakon govora o značenju Smotre folklora koja čuva kulturnu baštinu spiker je najavo: „A treću Smotru folklora otvorit će seljak iz Mraclina!“ 

Cijeli dan to je bila glavna poštapalica za sve šale i smijeh nas koji smo došli u civilu gledati otvorenje Smotre. Josip nam se pridružio kad smo išli na Gornji grad pogledati nastupe drugih grupa, a izreka „seljak iz Mraclina“ izazivala je toliko smijeha i veselja da nam je upravo to ostalo u najljepšem sjećanju na trećoj Smotri folklora.

  I da zaključimo: I. smotru folklora obilježilo je obnavljanje ženske narodne nošnje, II.  smotru folklora obnavljanje muške narodne nošnje, a III. smotru, iako bez nastupa, naše zajedništvo, šale i smijeh koji su dokaz da članstvo u KUD-u osim čuvanja kulturne baština znači druženje mladih uz pjesmu, ples, šale, smijeh i putovanja. Mraclin njeguje to bogatstvo već 100 godina pa neka tako i ostane idućih 100!

Božica Krznarić r. Zrnčić