Prije desetak godina Paula Igaly, tada studentica Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, napisala je istraživački rad na temu “Tradicijsko usmenoknjiževno blago hrvatskih krajeva u naše dane”. Obradile je običaje četiriju lokaliteta – Nerezina na otoku Lošinju, Močića u Konavlima, Zagreba te Mraclina. Zašto Mraclin? Odgovor pronalazimo u samome radu, iz kojeg donosimo ulomak posvećen uskrsnim običajima (cjelovit tekst dostupan je na stranicama Sveučilišta u Zagrebu):

„Izbor ovoga lokaliteta bio je obiteljske prirode jer je ondje rođena moja baka Marija Igaly (r. Gotal, 1936.). Kako sam provodila mnogo vremena s njom, tako mi je često pričala i o svojim dogodovštinama iz Mraclina. Uvijek sam pozorno slušala i gotovo nisam mogla vjerovati da su djeca nekada po selu jahala svinje, da je bilo normalno podijeliti ručak s kravom na paši, da je zaklati kokoš i gledati je kako se poluživa bacaka u kutu sobe bila svakodnevica. Često sam mislila kako bi bilo lijepo zapisati bakina zrnca iz prošlosti. I shvatila sam da je taj trenutak došao s mojom intencijom istraživanja. Sjela sam s bakom za stol i zamolila sam je da mi ponovi pjesmice i priče kojih se nisam mogla najbolje sjetiti, a onda je jedna pjesmica samo vukla drugu. Potom sam i posjetila Mraclin, a u razgovoru s dvjema Mraclinkama i moja se baka odjednom počela prisjećati i onoga za što je mislila da se ne više sjeća, primjerice, o svadbama i o Sv. Jurju. Kazivale su mi dvije starije gospođe: Nada Kos (1939.) te Slava Čunčić (1925.), koje su cijeli svoj život provele u Mraclinu kao domaćice i švelje.“

Uskrs u Mraclinu

“Nada Kos (1939., Mraclin): „U vrijeme korizme uopće ti nije bilo tih seoskih zabava, ni svadbi nije bilo, uopće se nije veselilo. Zimske zalihe su se smanjile i počeo je post. Nije se jelo meso, nič masno, ni slatka jela. Krumpir se pekel v ljuski, kuhal se nemasni bažul, polenta se prelila z kuhanim mlekom, ne više z masti. U korizmi se nije pekel kruh z kvasa, nego se pekel palug. Žene su se i dalje okupljale na čehanje perja, ali sad su se molile litanije, pjevalo se Stala majka pod raspelom.

Žene su ti nosile jednostavnu odjeću za pokoru, bele fertune su nosile i tak su hodile k meši. Posebno se izbjegavala crvena boja zato kaj je to bila boja veselja, tak se u narodu pričalo. Na Cvjetnicu, nedjelju prije Vuzma, nosili smo na blagoslov grančice drenka, koje smo z vunom ili svilom ili onak nekak svezali, nakinđali. A onda se je već išlo i k trsju pa smo tam nabrali imelu kaj je rasla i onda se to sve skup nakitilo. Nakon blagoslova je drenek čuval hižu i obitelj od sekog zla, največ od groma. Mi prije nismo nosili maslinove grančice na blagoslov jer tu nije bilo maslina, taj običaj je došao sad negde, pred par let pa se sad mešaju stari i novi običaj. Al ima nas ki smo trdokorni, mi ti nosimo i dalje drenke, mi ne damo naše stare običaje.

Onda je došel Veliki tjeden. Na Veliki četrtek je bil zvečer obred i poslije obreda su se zvoni vezali i onda se ni zvonilo četvrtak, petek i subotu dok ni bilo Uskrsnuće. Tad se razvezalo zvone i zvonilo se. U te dane nije se ni u zemlju išlo, neg se hodilo k meši na obrede. Na Veliki petek nije se smjelo rezati nikaj rastuće, pa čak ni luk koji se u ono vreme mnogo jel. Taj smo dan počeli pripravljati pisanice, a ta riječ dolazi od jene stare riječi, od riječi pisan koja je značila šaren ili ukrašen. Mi smo navek jajca ukrašavali z voskom, tak smo u rastopljeni vosak umakali tanku šibicu pa smo ž njom risali figurice po jajcima. Jajca smo metali v kipuću vodu u kojoj su se kuhale kore od luka. I tak su se ukrašavala jajca tu pri nas, je bilo lijepo to za videti, smo svi bili skupaj i nije nam nič falilo.

Na Veliku subotu počeli smo pripravljati hranu za Uskrs. Obavezno smo kuhali šunkicu ili tak neko suho meso, smo imali kolinje i mi žene smo pekle gibanice s sirom, orehom, makom. Tedaj smo pekli i jen poseban hljeb koji smo nesli z sabo na blagoslov hrane. Taj blagoslov hrane je bil popoldan tu v selu. Kak je bilo pet kapelic, tak je onda svećenik išel po kapelama, znaš, blagoslovit’ hranu, šunka, jajca, ‘ren, sol, kruh. Kad smo išli na blagoslov jela, onda su nam znali povedati da se moramo požurit domum:

„Ako dojdemo prve domum, onda bumo i na polju prvi gotovi.“

To ti je bila takva je’na uzrečica koja se govorila baš na Veliku subotu. Poslije blagoslova smo okrog četrte ure išli v cirkvu u Vukovini na Uskrsnuće. Kad smo se vrnuli iz Uskrsnuća, si je sak ovak nekaj pojel, gibanicu ili tak nekaj. Tek u nedelju zjutraj smo smeli jesti to blagoslovljeno jelo, jajca, šunku, luk, blagoslovljeni kruh i tak. Ali prije jela smo se morali iti mivat’ jer se ni smelo blagoslovljeno jelo jesti da se ne umiješ. I navek smo se na Vuzem svadili ko bu se prvi zdigel jer smo imali tak neki naš običaj:

'ko se prvi zdigel,
Taj je bil pisanec,
Drugi bil jajce,
Treći je bil položek,
A četrti šlepotek.

Kazivala Slava Čunčić (Šminina), 1925.

Naravno da niko nije htel zadnji ustat’ jer je bilo ružno ak’ si bil šlepotek. Čak smo se znali i plakati kad smo bili šlepoteki, tak je to bilo pri nas. A kak smo mi negda svi skup spali u jenoj posteli, onda je najprvi bil onaj ko je skraja postele spil. Ja se sećam da smo se znali stati i reći da idemo same pišat’, a zapravo smo varali jer smo htjeli prvi stić’, nitko ni htel bit’ šlepotek.

Na Vuzem smo hodili k meši u jedanajst, isto smo hodili pešice v Vukovinu. Onda smo imeli svečani ručak, prvo smo jeli juhu, pa kuhanu šunku i pohano meso, a na kraju smo se zasladili z gibanicom. Za nas je Vuzem bil najvećji blagdan, naši stari su često ponavljali ovu uzrečicu:

Vuzem je prvi Božić,
Sesvete drugi,
A Božić je trejti.

Kazivala: Nada Kos (Bojsova), 1939.