Proslava stogodišnjice jednog društva je impresivan događaj. Spoznaja da nešto traje sto godina i da je privilegija sudjelovati u takvom događaju, izaziva trnce u tijelu od ushićenja. Kad nešto traje jedno stoljeće, onda znamo da su generacije i generacije žitelja Mraclina utkale u KUD svoje vrijeme i ljubav i ostavile neizbrisiv trag u održavanju naše kulture i običaja.

Društvo je djelovalo u različitim političkim sistemima koji su našli načina infiltirati se i u folklornu baštinu. Naše Kulturno umjetničko društvo njeguje i njegovalo je pjesme i plesove iz različitih dijelova naše zemlje. Snažan utjecaj političkih strujanja u jednom minulom vremenu odrazio se i kroz pjesme koje smo pjevali.

"Lika dala devet generala,  
a heroja, ne zna im se broja..." 

To su bili stihovi uvodne pjesme za koreografiju ličkih pjesama i plesova. Ti stihovi baš i nisu imali veze s izvornom Likom, ali ondašnja voditeljska skupina je tako odredila i mi smo tako pjevali. Nama, stasalima u onom vremenu, ti su stihovi bili nebitni. Nije se puno razmišljalo ni propitivalo odluke voditelja. Malo su nama značili lički heroji, dok je lička kapa crna i crvena krasila glave naših plesača.  

Nas je veselila svaka nova koreografija i svaki susret s nošnjama koje su bile drugačije teksture od onih na koje smo navikli. Naučeni na tamburicu, ples u gluhom kolu bio je novo iskustvu. Sjećam se da nam je voditelj pričao da se gluho kolo zove gluho jer se u davnini, “pod Turcima”, nije smjelo bučiti da ih ne čuju. Ljudi željni plesa našli su načina kako doskočiti toj svojoj potrebi.

Generali su nestali u vremenu, a pjesme i plesovi iz Like i dalje su u stalnom programu KUD-a Dučec. Lijepo je prisjetiti se tih godina, lijepo je znati da je i moj trag negdje zabilježen, a još je ljepše biti ponovno u Dučecu, jer s Dučecom sam rasla, s njim ću i ostariti.