Svi koji smo na neki način ostavili svoj trag u Dučecu, čeprkamo po svojim sjećanjima i želimo da se objedine sve one bitne, pa i one manje bitne stvari, koje su obilježile i vrijeme i ljude u tom vremenu. Osamdesete godine prošlog stoljeća, kad je voditelj plesne skupine bio Dado Križanec, obilježene su njegovim osebujnim pristupom pojedinim članicama, kojima je dao nadimke. Vrlo slikovite i vrlo znakovite. Ti nadimci su se ukorijenili u svakodnevnoj komunikaciji pa je i njima samima postalo normalno odazvati se na njih. Naravno da je Dado za to imao i podlogu i razlog. Tako smo imali Lordicu i Cjevčicu.

Lordica je uglavnom kasnila na probe, na svako “i” je metnula točku, prirodno visoka nije se spuštala ispod visine kojom su je geni obdarili i tako je za nju izmišljen nadimak Lordica, iako je titula lorda muška privilegija. Kad smo se nedavno dotakle te teme i sama se sa osmijehom i nostalgijom prisjetila tih dana, a ja sa ovim vremenskim odmakom i dalje mislim da joj taj špicnamet savršeno pristaje. Naravno, riječ je o Sandri Crnić. 

A Cjevčica, draga, nježna, upravo kao i njezin nadimak. No nije ga dobila radi svojih ljudskih kvaliteta, nego iz sasvim prozaičnog razloga. Naime, neko vrijeme nije dolazila na probe pa je voditelj postavio pitanje zašto je nema. Objasnili smo mu da je operirana te da joj je ugrađena cjevčica radi refluksa. Na prvoj probi na kojoj se pojavila nazvao ju je Cjevčica i tako je ostala. Kad sam tražila dozvolu za ovu objavu, upitala me znam li porijeklo nadimka. Kakvo pitanje! Sjećam je se i u bolničkom krevetu, kad smo joj došli u vizite. Srce ju je odvelo u susjedno selo pa je prezime Cvetnić promijenila u Matković. Dakle, Božena Matković – Cjevčica.

Meni su ti nadimci silno simpa i ja njih doživljavam i nadalje kao Lordicu i Cjevčicu. Kad ih sretnete, mozete im se obratiti njihovim nadimcima. Za njih ih vežu lijepa sjećanja na minule godine, koje na taj način nakratko opet ožive.