KUD Dučec je u sklopu svog gostovanja u Skradinu posjetio i franjevački samostan na Visovcu, te smo prisustvovali svetoj misi koju smo  uveličali našom pjesmom. Imali li ljepšeg slavljenja imena Gospodina od pjesme?

Propovijedi nisu samo sastavni dijelovi liturgije, one nam otvaraju nove vidike i spoznaje. Svjedočimo kroz naše živote da nagrada uvijek daje bolje rezultate od kazne. Kad odgajamo dijete, uvijek će mu veći poticaja biti nagrada nego kazna. Kazna može biti kratkoročno učinkovita, dugoročno je frustrirajuća i kontraproduktivna. Često u životu kažemo da je nešto Božja kazna. Shodno tome, naš nebeski Otac bio bi loš odgojitelj ako smo loše i teške stvari koje nam se dogode, skloni nazvati kaznom s neba. Suprotno od toga, očekujemo nagradu ako redovno idemo u crkvu, ispovijedimo se, držimo se Božjih zapovijedi.

Ali, ne, za to ne treba očekivati nagradu. To je naša dužnost. Jednako kao što je dužnost roditelja da podigne svoje novorođenče, tako je dužnost tog djeteta kad odraste, brinuti o svojim roditeljima u onim okvirima u kojima je to moguće. Imala sam priliku razgovarati nakratko sa fra Stojanom koji mi je u kratkom, psihološkom razmatranju rekao da je propitivanje – zašto baš ja, zašto baš meni i grebanje duše sumnjama da smo kažnjeni za neke svoje grijehe ili grijehe svojih predaka – sasvim pogrešna teza. Naši životi i sve one turbulencije – koje nas na trenutak drže u ravnoteži, a već sljedećeg nas gurnu u slobodni pad – nisu kazne, to su trpljenja kojih nije bio pošteđen ni Svevišnji. Pa zašto bi mi bili iznimka?

Svaka naša patnja je ujedno i naš put k Spasenju. Ona ima rok trajanja. Ne prihvatimo li je kao put u ono bolje što dolazi nakon zemaljskog života, padamo u tamu već na ovom svijetu. Ova tama ima svoj početak i kraj; tama s one strane je vječna. Prihvatimo naša trpljenja, naše živote, sa svim usponima i padovima, i pretvorimo ih u kapital koji ćemo ponijeti sa sobom –  kao jedini koji ima vrijednost tek nakon što naše stope više neće ostavljati fizički trag, ali onaj ljudskom oku nevidljvi, itekako hoće.