Ginkgo biloba ili dvorežnjasti ginko je najstarije živuće stablo svijeta. Javlja se pred više od 200 milijuna godina, bio je hrana dinosaurima, koje je nadživio. Nema preživjelih srodnika, jedini je predstavnik cijelog razreda biljaka. Možemo reći – živući fosil. Ili čudnovati kljunaš bilja. Naziv ginkgo je dobio po kineskoj riječi za pačju nogu, na što njegov list podsjeća. Zbog karakterističnog oblika lako ga se prepoznavalo u fosilima na svim kontinentima. No, nije se moglo naći živa stabla te se smatralo da je izumro. Dok ga nisu krajem XVII. stoljeća pronašli u vrtovima budističkih hramova u Japanu.

I počela je sadnja, prvenstveno u Europi. I grof Janković ga je 1777.  zasadio u perivoju svojeg dvorca u Daruvaru. To je sada drugi najstariji ginkgo u Europi. Godine 1815. Johann Wolfgang von Goethe je napisao ljubavnu poemu Marianni Willemer i u pismu priložio list ginkga. Kako je Johann Jakob Willemer, Goetheov prijatelj i Mariannin muž, doživio ovu poemu, ne znamo, ali od tada je ginkgo postao vrlo popularan u Njemačkoj.

I Škola narodnog zdravlja je prepoznala izuzetnost ovog stabla, tako da od tridesetih prošlog stoljeća ginkgo uljepšava park pokraj naše Zgrade. Pretpostavimo da je sadnica u doba sadnje imala već više godina te možemo tvrditi da u Mraclinu imamo stogodišnjaka.

Branko Begović iz Podravine sastavlja katalog najstarijih ginkga u Hrvatskoj i – prema njemu -mraclinski spada u 50-ak najstarijih. Možda je i najstariji u Velikoj Gorici. Prosim da se to provjeri. Jedno je sigurno, budimo ponosni na jedinstveni ukras našeg parka.

U kolovozu 1945. atomska bomba u Hirošimi je ubila sve ljude. Sve životinje. Razorila sve zgrade. Spržila sve biljke. U proljeće je pougljenjeni ginkgo ponovo prolistao. Sačuvali su ga i on je danas japanski simbol preživljavanja.

Ginkgo je najljepši u jesen, kad požuti. No, listovi mu popadaju vrlo brzo, možda i u jednoj noći. Zato požurite.