Mraclin je sedamdesetih godina prošlog stoljeća imao kiosk. Kiosk se nalazio pokraj kapele svetog Vida uz pločnik, a na njemu se prodavalo sve i svašta; dnevne novine, tjednici, žuta štampa, ljubići, stripovi, kuverte sa ljubavnim motivima u svim bojama, karte, cigarete, žvakaće… Uglavnom, asortiman kao i na svakom kiosku.

Ono što se mene dojmilo bila je bogata ponuda na malom prostoru, jer nismo baš često napuštali Mraclin, selo milo. Na tom su se kiosku prodavale, između ostalog, žvakaće u obliku novčića. Zlatne boje i ne baš ukusne, ali primamljive dizajnom. Onda su nestale da bi ih se sad opet moglo kupiti u “bolje opskrbljenim” trgovinama. Za nas, klince, kraj radnog vremena u tri popodne bio je znak da možemo nesmetano viriti kroz staklo i maštati o stvarima koje su tako blizu, a tako daleko. Ne moram spominjati da je kiosk bio meta krađa. U kojem je trenutku nestao, ne sjećam se.

Večernji list i Sportske novosti bili su “must have dnevnici”, a od tjednika bih izdvojila Arenu, tjednik koji je donosio tragedije i bogatu ponudu “Ženidba-udaja”, Studio kao izvor informacija o TV programima (bilo ih je cijela dva), o pjevačkim zvijezdama i s pokojom pikanterijom iz šou biza. I naravno Vikend, list koji je obrađivao domaćinske teme, ali i posvećivao pažnju pjevačkim zvijezdama tog vremena. 

S ponosom mogu reći da je jednu naslovnicu Vikenda krasilo lice mraclinske legende – Pere Rogana, pjevača, tekstopisca i umjetnika, (istina, Mraclinec je postao ženidbom, ali poslovica kaže – od onuda si otkud ti je žena). Fotografija je nastala na jednoj farmi, a sa njim je na snimanju bila i njegova, tada još djevojka, Dubravka. Iako u to vrijeme još nisu bili vjenčani, novinar ih je ipak uveo u bračne vode, u koje su u konačnici, kasnije i uplovili.

U kiosku je radila gospođa Barica Balas, koja na žalost, više nije među nama, ali je ostala u sjećanjima onih koji pamte kiosk i nju u njemu, kao mali dio svakodnevice Mraclina u minulom vremenu.