Školski su izleti oduvijek bili događaji koji se pamte. Povodom stote godišnjice škole u Mraclinu, imala sam privilegiju sačuvati sjećanja moje majke, kao sudionice izleta u Postojnu u Sloveniji od 5. do 9. svibnja 1952. godine. Riječ je o izletu na koji su išla djeca iz područne škole u Mraclinu i iz matične škole Vukovina.

Učitelji koji su bili u pratnji su: Franjo Jurdana čiji je rukopis na poleđini fotografije, koji zasigurno nije slutio, dok je na svaku pojedinu bilježio datum i rutu putovanja, da će, sedamdeset godina kasnije taj izlet biti izvučen iz ropotarnice povijesti i oživljen barem u trenutcima dok o njemu čitate. U pratnji je bio i učitelj Tomislav Cerovac i učiteljica iz Vukovine – Dragica Štromar. Na slici je i teta legendarne sestre Anđele Lovreković, koju su svi jednostavno zvali Tetica.

Izlet je započeo odlaskom večernjim vlakom u Zagreb, gdje su prespavali u barakama Crvenog križa u blizini Glavnog kolodvora. Jutarnjim su vlakom krenuli za Ljubljanu. U Ljubljani su se prvi put vozili liftom na vidikovac na jednom neboderu. To je bilo nezaboravno, a za neke i zastrašujuće iskustvo. Iz Ljubljane su krenuli prema Postojni na upoznavanje sa čovječjom ribicom. Ribica ih se baš i nije dojmila u pozitivnom smislu. Nakon toga, pravac Rijeka gdje su i prespavali. Odlazak u Opatiju na kupanje bio je vrhunac te avanture. Kupaći kostimi nisu bili sastavni dio prtljage jer ih nisu ni imali. Pa što ste radili, pitala sam. Prliđgali smo noge, glasio je odgovor. Jedan od nestašnih dječaka je gurnuo moju mamu u more onako obučenu, a k tome nije znala ni  plivati, pa je g. Jurdana upotrijebio svoje odgojne mjere, koje je, vjerujem, dotični zapamtio za cijeli život. Ostatak vremena je provela sušeći se na suncu.

Da se vratimo na početak; nisu sva djeca išla na taj izlet jer neki nisu imali ni odjeće, ni obuće, ni novaca za put. Oni koji su i danas živi, a nisu išli, pamte to jer su bili uskraćeni za nezaboravna iskustva. Jednoj je učenici mama kupila gojzerice jer je – citiram – to jama, a tam je zima. U Opatiji na plaži u gojzericama joj zasigurno nije bilo nimalo ugodno, a još manje zima. Jedna od učenica iz Starog Čiča je bila iz imućne obitelji i imala je kekse. Moja je mama onda prvi put probala keks, najsličniji današnjem petit beureu. Ostala djeca su nosila suhi sir i kukuruzni kruh.

Zašto većina živućih pamti taj izlet još i danas, gotovo do detalja? Bio je to njihov prvi odlazak na tako daleki put, prvi susret sa drukčijim krajolikom, gradom, morem. U svega nekoliko dana vidjeli su svijet koji sa njihovim životima nije imao nikakvih dodirnih točaka i za koji nisu ni znali da postoji. Upijali su dojmove kao spužvice. Stota godišnjica početaka obrazovanja u Mraclinu je idealna prilika za podsjetnik na važan događaj u životima te djece. Neke događaje nisam mogla kronološki locirati u prostoru i vremenu jer je zaborav ipak učinio svoje, ali većina je informacija ipak dala smisleni tijek. Dok sam radila rekonstrukciju, teško je opisati s koliko su žara sudionice pričale o tome, i bilo je nemoguće ne vidjeti u njihovim očima ono dijete koje je prvi put vidjelo svijet o kojem su znale malo ili gotovo ništa. Hvala mojoj majci na sjećanjima i hvala Barici Čatalinec – Bareku Bekrijinom na pomoći oko ove priče.

Na slici su prepoznati sljedeći: Ana Kos – Ritakova, Barica Hubak rođ. Kos, Slavica Kos rođ. Štuban – Čikova, Ana Cvetnić rođ. Galeković – Plavka,  Nevenka Knežević, Vjekoslava Šturm rođ. Štuban, Barica Čatalinec rođ. Galeković, Barica Kos – Katekina (Vladina), Vera Petković rođ. Kos, Franjo Galeković – Ferenc, Vlado Galeković – Dušekov (Gumeni), Zlata Lovreković – Tetica, učitelji Franjo Jurdana, Tomislav Cerovac i Dragica Štromar. Iz Starog Čiča i Vukovine: Barica Paljević, Barica Bužan, Ljerka Dražetić.

^{Foto: arhiva Zlatka Galeković Đoa}