Mraclin je oduvijek bio poznat po fašničkoj zabavi koja se održavala dan uoči Čiste Srijede ili Pepelnice, u Društvenom domu. Maškaralo se staro i mlado, a priprema za taj dan bila je “u tišini” da se što kasnije otkrije tko se krije ispod maske. Plesalo se i  zabavljalo dugo u noć budući da Čistom Srijedom ili Pepelnicom počinje Korizmeno vrijeme koje traje 40 dana, sve do Uskrsa, i u ono vrijeme kod nas nije bilo zabava, svadbi i drugih veselica. Domovinski rat prekinuo je dugogodišnju tradiciju ostavivši ožiljke koji ni danas ne blijede.

Ipak, tradicija se pokušala oživjeti nakon više godina. Željne zabave i razbibrige, odlučile smo se i mi maskirati. Vremena za šivanje zahtjevnih kostima nismo imale, bile smo sve u radnom odnosu. Nakon posla, domaćice, majke i supruge. Ukupno smo imale četrnaestero školaraca. Odluka je pala na dimnjačare. Svaka je dobila svoj zadatak i sve je bilo realizirano kroz nekoliko dana. Kod mene je bilo okupljanje, šminkanje i kompletiranje.

Malo umorne od radnog dana brzo smo se spremile, potrpale u kumin Mitsubishi i krenule put hotela Park. Malo smo se promuvale, pojele krafne, zamazale stoljnjake s crnom bojom i otišle. Nije nam bilo interesantno. U autu je u hipu pala odluka da svratimo malo u Policijsku postaju Velika Gorica. Naše namjere nisu bile loše i nismo razmišljale da su poratne godine (1999.), te da su posljedice rata još uvijek bile prisutne. Ušle smo u predvorje PP, sve je bilo mračno. Dežurni policajac sjedio je na prijavnici, a kad nas je ugledao izrazom lica pokazao je da je zatečen. A i mi smo bile. Došao je k nama i pitao da koga trebamo. Mi onako nevino – gospu Jelu. On će na to: “Kakvu gospu Jelu?”. Mi opet gospu Jelu. Čuvši taj razgovor došla su još dvojica policajaca, okružili nas i prisupili s istim pitanjima. Više nam nije bilo svejedno.

Priđe meni jedan od njih i pita me da jesam li muško ili žensko. Hrabro sam odgovorila da smo sve žene. Bio je sumnjičav. Kako sam imala muževe velike kožne rukavice, skinula sam ih te sam pokazala ruke da vidi da nisu muške. Gleda ruke, ali nije bio siguran jer su bile namazane  crnom bojom, pa me opet pitao: “Ima li muških?”. Opet sam isto ponovila da smo sve žene i da imamo četrnaestero djece.

Jedan od njih upitao nas je dosta oštrim glasom da od kud nam ideja doći u PP. Rekle smo da smo bile inspirirane pjesmom Đimija Stanića “Gospa Jela”. Budući da je situacija bila napeta i trebale smo se nekako izvući, rekle smo da poznajemo načelnika PP i još neke policajce, rekle smo od kud smo. Uglavnom, ispričale smo sve do petnaestog koljena. Agonija se napokon završila. Dobile smo voljno, izvukle smo se iz nezgodne situacije, poklonile se i otišle kod Grofa gdje nam je i bio cilj. Kod Grofa smo si dale oduška u plesu i zafrkanciji.

Mnogi su cijele godine pod maskama, a mi samo jedan dan u godini. Naše teme bile su uglavnom političke i aktualne i nagrade nisu izostale. Sklone ovakvim izazovima bile su: Gordana Kovačić Hubak, Jasna Čunović, Darinka Kos, Zora Cvetnić i Žaklina Hrkovec.