Jučer je u sklopu Matičinog četvrtka u Pučkom otvorenom učilištu održana 14. dodjela nagrada Matice hrvatske – Ogranka Velika Gorica za najbolju kratku priču na standardnom hrvatskom i na kajkavskom jeziku. Na natečaj “Turopoljska poculica” pristiglo je ukupno 45 radova iz cijele Hrvatske. Prosudbeno povjerenstvo dodijelilo je dvije nagrade za najbolju priču na književnom i na kajkavskom jeziku, te nagrade za po dvije priče koje su ušle u uži izbor. 

Naša suradnica Ksenija Nestorović, čije tekstove često čitate na portalu, osvojila je nagradu “Turopoljska poculica” za najbolju kratku priču na standardnom hrvatskom jeziku. Naslov priče je “Hodaj!”, a prema riječima prosudbenog povjerenstva, već u samom naslovu je imperativ, zapovijed iz koje se može zaključiti da je riječ o priči u kojoj su kolebanja neznatna, a odluka konačna. Ksenijinu nagrađenu priču donosimo u nastavku.

Hodaj!

Nježno mu je položila ručice na mali plastični stolić na kotačima, kupljen tko zna kad i tko zna gdje i tko zna u koju svrhu. Uglavnom je bio skupljač prašine, sve dok joj nije sinula ideja da bi mogao biti koristan. Pričekala je da uspostavi ravnotežu i lagano ga gurnula naprijed. Ništa se nije dogodilo. Nožice su ostale na mjestu, a gornji se dio tijela nagnuo naprijed, nošen inercijom. Njemu je i to bilo zabavno. Najslađi osmijeh na svijetu nije silazio s njegovog lica. Taj je osmijeh bio i sreća i bol. Sreća jer nije svjestan što se događa i bol jer je sve to morao prolaziti.

Vratila ga je u početni položaj. Rezultat je bio isti. Val razočaranja ju je zapljusnuo i osjetila je kako ju peku oči od suza koje nije mogla suspregnuti. Sve vježbe koje su joj pokazali nisu dale rezultata, i nekako je vjerovala da će ovaj njezin izum biti revolucija. Osjećala je da mu to duguje. Tada se odlučila na očajnički korak. Kleknula je na koljena iza njega, nježno uhvatila lijevi gležanj, podigla nožicu i lagano gurnula naprijed. Stolić se pomaknuo. Bio je to prvi iskorak u njegovom životu. Isto je ponovila i sa desnom nožicom. Tako klečeći, krenuli su osvajati centimetar po centimetar prostorije.

U narednim tjednima, ponavljali su to svaki dan. U sebi je ponavljala: hodaj, hodaj, hodaj… Bilo je dana kad  nije mogla ni ustati jer su ju koljena boljela, bilo je dana kad je i njemu bilo sve to previše, bilo je dana kada su zajedno plakali. Dan kad je napravio prvi samostalni korak, bez da se stigla spustiti na koljena, bio je prekretnica. Na rubu euforije, digla ga je visoko u zrak, smijući se i plačući, ljubeći tu nježnu plavu kosicu i znala je: on će hodati.

Trinaest godina kasnije, nešto je radila u podrumu, došao je za njom. U očima mu je vidjela svu tugu svijeta. Bez riječi ju je zagrlio. Osjetila je kako mu se mršavo tijelo trese od plača. Nije znala što je tomu uzrok i čekala je da joj sam kaže. Ja nemam prijatelja, progovorio je kroz jecaj. Srce joj se razbilo u tisuću komada i osjetila je kako joj se svaka krhotina zabija u mozak, pluća. Jedva je disala. Riječi utjehe kojima ga je pokušavala utješiti i njoj su zvučale šuplje. On je tog dana iz svog života trajno izbrisao neke ljude. Njegovi su radari nepogrešivo otkrivali laž i glumu.

Trideset godina kasnije, sjedim u ovoj dvorani i gledam filmsku traku svog života i njih dvoje, jer ja nisam ona. Ja nisam ni približno jaka kao što je to ona bila. Gledam ga kako samouvjereno ulazi u taj krug, čeka da mu donesu kuglu, gotovo profesionalnim gardom zauzima položaj, smješta kuglu u udubinu na ramenu, snažno zamahuje rukom i baca je s lakoćom. Načulim uši i čujem 6,44 m i znam da je to izvrstan rezultat. Odlazi i čeka svoj red za slijedeće bacanje. Vidim mu na licu da je sretan. Najradije bih otišla do njega, izljubila ga, ali samu sebe zaustavim i puštam da uživa u mjestu pod suncem, u kojem je našao sebe. Na odlasku mu se javim, no on je okupiran ekipom oko sebe i daje mi do znanja da ne brinem, da je na sigurnom. Svjestan je da je dio nečeg velikog.

On nije centar našeg svijeta. On je ravnopravni dio jedne obitelji, zatvorenog kruga, a njegova karika taj krug čini neraskidivim.Ima dana kad njurga na sve i svašta, uostalom, kao i svi mi. Ima dana kad se osjeća, citiram ga: kao bijelo roblje, jer mu se neda ispunjavati sve obveze koje ima. Pedagoški mu održim bukvicu, više reda radi, nego radi ljutnje, a u sebi skačem na trampolinu sreće, jer u meni izaziva i ljutnju i ljubav i bijes i razumijevanje. Sve osim žaljenja. I to je njegov uspjeh, ne naš. Ova knedla koja buja u grlu i neda mi disati je samo zato što se pitam; čime sam ja zaslužila čudo? Jer, on je čudo koje su svi otpisali, da bi on, kako je netko rekao, pokazao figu svima. Ja sad držim obje da tako i ostane.

^{Foto: VGdanas, Cityportal}