Nedavno je završen zanimljiv natječaj za “naj pismo” Gradske knjižnice Velika Gorica. Tim povodom objavljujemo pismo koje je je naša suradnica Ksenija Nestorović poslala Mariji Jurić Zagorki, povodom njenog 150. rođendana.

“Poštovana,

zastala sam razmišljajući kako da Vas oslovim s obzirom na regule lijepog ponašanja po kojima ste odgajani i ništa drugo mi nije palo na pamet osim ovako kako sam naslovila. Znam da Vam ne bih pružila ruku da smo se imale prilike sresti jer Vaš društveni status je bio takav da ste Vi ta koja to, ako želi, može učiniti. Mnogi će Vam pisati o Vašim knjigama, ali ja sam izabrala osvrt na Vaše citate. O knjigama je toliko toga rečeno, a Vi zasigurno niste ni sanjali koliko ćete dugo živjeti među svojom publikom i sa likovima kojima ste udahnuli život, u trenutcima kad ste ih stvarali.

Jednom ste rekli da kako rado branimo svoju vjeru, a tako nerado živimo po njoj. Danas je taj citat toliko aktualan, jer ovo je vrijeme društvenih mreža na kojima se ne puca iz oružja ali je mentalni rat rasplamsan i ne vidi mu se kraj. Nikad toliko krunica oko vrata i nikad toliko proklinjanja. Nerado živimo po regulama, bilo Božjim, bilo ljudskim. Pa i Vi ste se maknuli od braka koji Vas nije ispunjavao i vjerujem da ste tim činom izazvali sablazan svojih suvremenika. Ali, Vi ste znali već kad ste prisegnuli da je sve laž, da ispunjavate tuđa očekivanja. I maknuli ste se od laži jer Vi ste znali da Svevišnji zna.

Drugi Vaš citat govori da se kašalj i ljubav ne mogu sakriti. Tko je pokušao zatomiti kašalj, zna da su zvukovi koji nastanu nakon toga, daleko smješniji nego nešto prirodno poput kašlja. A ljubav? Ehhh, ljubav se vidi u očima. Čuje se u srcu. Pjeva u duši. Danas imamo popularan naziv za to; leptirići u trbuhu.  Leptirići prije ili poslije odlepršaju. Ljubav ako je bila prava, ostaje, množi se, buja, uvuče se u krvotok i sve počinje i završava u tom kolopletu emocija. I voliš mladost, voliš prve bore, voliš i kad zub vremena počinje grickati kosti, vjetrovi godina odnesu kosu, kad se oči zamute, a sluh ne prenosi verbalne poruke. I uz sve to, ljubav se vidi. Jer ti ne vidiš tog čovjeka nagrizenog vremenom, vidiš ono mlado biće koje te opilo davnih godina. Opijenost nestane, kao i svaka druga, od svega se otrijeznimo, nekad sa mamurlukom nekad sa spoznajama. Ali, to ne mijenja trajnost ljubavi.

Mnogi bi rekli da je ljubav precijenjena, a zapravo je obrnuto. Lako je voljeti idilu. Teško je voljeti mane i slabosti. E kad to voliš, onda cijeli svijet vidi i kao što ste rekli – neda se sakriti. Mnogi ljudi nikad nisu istinski voljeli. Ne mora to biti uzvraćena ljubav, ali čini kapital onoga tko je te emocije iskusio. O ljubavi je napisao puno pjesama, u ovom ih vremenu hiperproduciraju i zaista ima divnih stihova koje niste imali prilike čuti. Za svako bi se vrijeme moglo reći; sjeti se da sam te voljela u vremenu kad je ljubav bila ljubav.

Ja sam se raspisala, a Vas čeka još mnoštvo pisama onih koji cijene Vaš lik i djelo i ostavljam Vas sad njima a u mislima sa Vama, ženom koja je imala hrabrosti prkositi u vremenu kad je bilo teško biti žena, a još teže žena koja ima obrazovanje, hrabrost i inat.

Moje duboko poštovanje!”