Danas obilježavamo Europski dan sjećanja na žrtve nacizma, fašizma i komunizma, spomendan koji je Evropski parlament 2008. godine  uveo u sjećanje na 23. kolovoza 1939. godine kada su dva najveća zla XX. stoljeća – nacifašizam i komunizam – potpisala sporazum o suradnji. Povjesničarka Hannah Arendt (1906-1975)  njemačka je Židovka koja je 1941. iz Hitlerovih zatvora  uspjela pobjeći u SAD, te je – kao jedan od najznačajnijih političkih mislilaca prošlog stoljeća – svoj znanstveni interes posvetila upravo nastanku totalitarnih režima. Njena istraživanja, koja su se posebno bavila povijesnom ulogom obitelji i škole, dovela su je do toga da uzroke ideološkoga zla vidi u činjenici da tradicionalne vrijednosti postupno nestaju iz modernoga svijeta. “Uspon fašista, komunista i totalitarnih pokreta i razvoj dvaju totalitarnih režima, Staljinovog nakon 1929. i Hitlerovog nakon 1938. odvijala su se na podlozi više ili manje općega, više ili manje dramatičnoga, sloma svih tradicionalnih autoriteta”. Smatrajući da je naša civilizacija, koju po korijenima zovemo judeo-kršćanskom, postoji još jedino u okvirima Katoličke crkve, ona je upozoravala da u suvremenom svjetovnome životu nastaje “postupna propast jedinoga oblika autoriteta koja postoji u svim povijesno poznatim društvima: autoritet roditelja nad djecom, učitelja nad đacima i općenito starijih nad mladima”.

Neka nam ovaj njen zaključak bude opomena uz današnji dan sjećanja na milijune i milijune ljudi pobijenih u “progresivnom” dvadesetom stoljeću. A za ilustraciju kako je to izgledalo na ovom prostoru prilažemo poveznicu na jedan osvrt našega suradnika Marijana Galekovića objavljen na portalu Narod.