Početak je nove školske godine. Razbibrigi i nestašlucima došao je kraj. Učenici se vraćaju u školske klupe gdje ih čekaju nove obaveze, za neke možda i problemi, ali sigurno će biti lijepih trenutaka, koji nikad ne blijede jer izreka kaže da je od koljevke pa do groba najljepše đačko doba.

Bilo je to sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je moja generacija krenula u peti razred u OŠ Juraj Stančić u Vukovini. Naše prometno sredstvo bio je bicikl. 

Na ulazu u selo, kod raspela bila je staza kojom smo prometovali do Vukovine. Prolazili smo kroz veliku brf koja je imala  sa strane zaštitu (tako smo zvali tzv. most koji je bio preko kanala Obdina). Malo dalje bila je mala brf koja je bila dosta trošna i trebalo je oprezno voziti preko nje. U to vrijeme nitko od selskih čelnika nije brinuo za to. Tom stazom došli smo do prvih kuća i dalje se uključili na glavnu cestu Zagreb-Sisak. Cesta je bila prometna, ali do škole nismo imali puno vožnje. Svaki dan po suncu, kiši, snijegu, ledu, magli, to je bila naša ruta.

Za hladnijih i kišovitih dana, pogotovo kad je puhao vjetar, u školu smo dolazili mokri, tako dočekali kraj nastave i opet istim putem natrag. Današnji kanal Sava-Odra prokopan je početkom sedamdesetih, a pušten u funkciju 1979. godine. Budući da je nasip bio i s jedne i s druge strane mi više nismo do škole mogli istim putem. Alternativa je bila popeti se biciklom na nasip, voziti po nasipu jednim dijelom i kod mosta prebaciti bicikl preko zaštitne ograde i uključiti se na tada već vrlo prometnu cestu Zagreb- Sisak. To je sve funkcioniralo dok je vrijeme bilo suho i sunčano. Kad su krenule kiše morali smo do Vukovine putem kojim idemo i sada.

Bili smo djeca i nismo bili svjesni opasnosti u prometu. Ne sjećam se koje je to godine bilo, ali znam da je bila redukcija struje, te smo zadnje satove pogotovo kad je dan bio kraći imali uz svijeću. Naša razrednica nam je uvijek govorila: “Mraclinci kako ćete vi kući, pazite na sebe, noć je, cisterne i kamioni jure. Brinem se da vam se što ne dogodi”. Nismo mi tada imali fluorescentne prsluke ni dobro opremljene bicikle sa svijetlima. Vozili smo se na sreću, tako dan po dan. Naši roditelji su također bili zabrinuti, a nisu znali kako nam pomoći. Mi smo se odlučili na štrajk.

Mislim da u školu nismo išli dva ili tri dana. Vozli smo se biciklima po selu i vikali: “Hoćemo bus”. Kad smo došli do kuće jednog našeg selskog čelnika, koji nam je po našem mišljenju mogao pomoći, tu smo bili još glasniji. Hoćemo bus, hoćemo bus! On nam je na to odgovorio “Hoćete brus!” Naše molbe nisu bile uslišane i mi smo svoju osmoljetku završili vozeći se svaki dan biciklima.

Kasnije generacije imale su sreću da su dobile novu školu i autobus.