Nakon prvoga dijela, koji smo objavili prije nekoliko dana nastavljamo sjećanja Jasne Čunović na mraclinske zboristice.

Vera Kovačić – Drevova; osoba samozatajna, nenametljiva, tiha, požrtvovna. Za svakog je imala osmijeh, a možda joj i nije bilo do smijeha. Za mene jedna posebna i draga osoba. U zboru je pjevala drugi glas, bez premca. Veselila se našim nastupima premda je bila svjesna godina i eventualne nemoći. Znala me pitati: “Buš mi dala ruku ako ne bum mogla po štengama?”. Nju bi i nosila ako bi trebalo. Sjećam se nastupa u HNK. Krenuli smo od kuće u 12 h. Imali smo dva snimanja. Za svaki nastup je trebalo popraviti šminku. Naravno da sam pomagala svojim starijim kolegicama, da budu lijepe. Sve su se izredale, a teta Vera je bila je po strani i čekala da se sve urede i tek  mi je onda prišla i onako tiho me upitala: “Jasnek, buš i mene štela namazati?”. Ona je za mene velika do neba. Volim osobe poput nje. Otišla je davno, ali je se još uvijek rado sjetim. 

Slava Cvetnić – Kolareva; osoba dominantna, ponekad malo i britka na jeziku. Teže je prihvaćala kritike, jer je smatrala da je ona u pravu. Bila je svjesna svojih vokalnih mogućnosti. Pjevala je izvrsno prvi glas. U crkvi je bila počimanja. Bila sam sigurna uz nju pjevati jer sam znala da neće krenuti u krivom tonalitetu. Svake večeri je bila na misi. Bila je veseljak, inicijator, uvijek spremna za pjesmu i šalu. Voljela se maškarati. Okupila bi ekipu u tajnosti i došla na našu fašničku zabavu. Gdje su ta lijepa vremena? Pekla je i rakiju od šljiva. Ostala sam iznenađena kad mi je to rekla, jer je tad već imala dosta godina. Radila je ručne radove, jednom prilikom me pozvala da mi to pokaže. Pričale smo o svemu, prisjetila se svoje mladosti, baš ju je obuzela sjeta. Rekla mi je: “Moje je gotovo, kaj je bilo bilo je. Bilo je lijepo, ali je je brzo prošlo. Sad budete vi mlade nastavile našim stopama”. Dala mi je tekstove pjesama koje su pjevali pod vodstvom našeg pokojnog Franje Cvetnića Esperanta. Sve je to sačuvala, ali nažalost slova su izblijedila. Razveselio me njezin dolazak povodom 100. obljetnice našeg KUD-a.  Zapjevala je nakon svečane sjednice našu pjesmu „Devojčica kolo vodi“. U bolnici je svojom pjesmom uveseljavala medicinsko osoblje i davala im motiva za rad. Nije se predavala jer je želja za životom bila velika. Voljela sam je baš takvu kakva je bila.

Nada Kos – Bojsova; s njom sam bila od djetinjstva budući da su to bila obiteljska prijateljstva. Bila je vrlo kreativna i pedantna. Lijepo je šivala. Osobito je ostala zapamćena po izradi parti i poculica koje su završile i izvan naših granica. Puno ih je napravila i za članice našeg KUD-a. Mnoge su završile i kao pokloni u različitim prigodama. Radila ih je s puno ljubavi i pažnje i svaka je bila drugačija. Moja crvena koju mi je napravila je najljepša. Nije izostajala s večernje mise i u situacijama kad zdravstveno nije bila dobro, dolazila je. Znala je reći (ako sam bila na misi): “Denes mi ni baš dobro, grlo mi šteka, daj ti započni pesmu”. Bila sam svjesna da joj ne mogu parirati, ali ona je bila tu i bila sam sigurna. Pjevala je izvrsno prvi glas. Jednom zgodom putovale smo zajedno do Velike Gorice. Pričale smo o svemu i svačemu. Jedna od tema bila je kakvi smo ljudi mi Mraclinci (prava tema za jutarnje buđenje). Ja sam rekla da smo ponekad licemjerni, pohlepni, jalni i da ne nabrajam dalje, ali da volim Mraclin iznad svega. Na to mi je odgovorila: “To nesmeš ni misliti, a kamoli tak govoriti, to je sve točno, ali ne smemo to priznati. Baš tak sam rekla i svoje Seke jer njezin muž ni Mraclinec, isto kak ni tvoj, i ne treba se o tome glasno spominati pred njima.” Ona je otišla iznenada, a puno toga nam nije stigla reći. Fali nam u crkvenom zboru. Ima puno pjesama koje smo prije pjevale, a sad ih ne pjevamo. Mi želimo nastaviti njihovim stopama, ali ne znam hoćemo li uspjeti.

Za kraj ću spomenuti gospođu Janu Kundić – Mikinu. Ona je za mene bila prava “diva”. Pjevala je s lakoćom prvi glas. Godinama je bila počimalja na večernjoj i nedjeljnoj misi sve dok je bolest nije shrvala. Bilo je još tu gospođa koje su dugo pjevale u Društvu ili u crkvi, pamtim ih po divnim glasovima, no s njima nisam pjevala u KUD-u niti sam od njih učila, jer u moje vrijeme više nisu bile članice zbora – Katica Kos Bojsova, Nada Križanić Tomičina, Barica Crnić Ožinčekova, Mira Galeković Dančeva, Dragica Cvetko, Vera Galeković Načelnikova, Vera Kundić Lujina, Nada Štuban Tončekova, Barica Kundić, a u Društvu su još dugo pjevale, i danas živuće, Anka Navračić i Barbara Kovačić Jerbekova. Nadam se da nisam neku od njih zaboravila. Sve te gospođe bile su učenice gospodina Franje Cvetnića Esperanta, ali bez završene muzičke škole. One su imale želju, volju i prirodni talent za pjesmu. Gospodin Cvetnić bio je učenik poznatog skladatelja, orguljaša i glazbenog pedagoga  Franje Lučića tako da je on nesebično prenosio svoje znanje na svoje učenice koje su znale i htjele učiti. Vlado Cvetnić Milek, njegov sin, nastavio je tatinim stopama. Nažalost ni njega više nema.

Ostala je praznina. Svatko od njih je na svoj način dao obol čuvanju tradicije i običaja. Velika im hvala na tome. Nadam se da će generacije koje dolaze imati barem malo volje i želje da se naša dugogodišnja tradicija ne zatere te da slavuji moga vremena ne budu nikad zaboravljeni.

Pjesma “Noć je, tiha noć” u izvođenju mješovitog zbora KUD-a Dučec. Snimljena je 1998. godine na Zgradi u Mraclinu. Počimalja je Jana Kundić.