Ove nedjelje opet su nam došli unuci i uz finu bakinu gibanicu postavljali pitanja o životu u Mraclinu negda. Veli mi Eva:

– Baka pročitala sam na portalu Mraclin.hr „Idemo gledet mrtveca“. Kaj vas djecu nije bilo strah?

Ne zlato, nekada se sav život odvijao u hiži, u čardaku i nama je bilo normalno da se u našim hižama rađaju djeca, obavljaju svadbe i da se doma umire, a uz svaki od tih životno važnih događaja vezani su i strogo određeni običaji. Možemo reći da je stvarno važila ona uzrečica „bolje da izumre selo nego običaji“.

Ali, krenimo od početka, od rođenja. Djeca su se nekada rađala doma, u kući. U samom selu bile su babice, tj. primalje koje su vrlo vješto obavljale svoj posao. One su ulazile u sobu rodilje i uz pomoć žena iz kuće obavile porod djeteta. Cijela obitelj čekala je u velikoj hiži, što znači da su starija braća i sestre doživjeli neposredni dolazak novog člana obitelji. Nakon što je rodila, mlada mama je obavezno mirovala šest tjedana i za to vrijeme nije smjela izlaziti iz kuće, no na sreću djece i ostalih ukućana k njoj su svake nedjelje dolazile strine, tete, vujne i kume s pripravom, tj. kolačima. Dakle, sva rodbina je išla gledet dijete. Moja starija sestra mi je rekla: „Nikad u životu se nisam najela toliko kolača kao kad si se ti rodila!“.

Kolači koji su se nosili babenici, najčešće fajnki, gibanice i štrudle, bili su složeni na tanjuru i umotani u najljepše šlingane i našivene stolnice izrađene upravo za takve prilike. O tome je lijepo pisala naša Ksenija Nestorović i slikovito dočarala kako su rodice važno kroz cijelo selo nosile pripravu mladoj mami.

Prvi izlazak iz kuće nakon šest tjedana babinja bio je odlazak na svetu misu. Dijete se krstilo ranije, ali majke nisu prisustvovale krštenju. Kad je mlada mama išla na tu misu vadila je iz škrijne najljepše ruho: rubaču, fertun, pecelicu jer su sve oči u crkvi bile uprte u nju. Iz sakristije ušla je u crkvu prije mise držeći se za stolu svećenika i s upaljenom svijećom u ruci. Molili su za zdravlje djeteta, majke i cijele obitelji.

Za vrijeme cijele mise ostala je blizu oltara, a kako smo mi djeca isto stajali kod oltara, sjećam se da sam sa divljenjem gledala pecelicu koja je svjetlucala uz svjetlost velikih svijeća. Koliko li je samo simbolike bilo u tom malom odjevnom predmetu! Bio je to simbol turopoljske plemenitašice, mlade snahe i majke novog nasljednika kuće. Tek nakon te mise snaha se mogla pojaviti i na drugim događanjima u selu i raditi neke lakše poslove u domaćinstvu.

Nekad nije bilo radija, televizije, mobitela i ostalih čuda tehnike kao danas zato su ljudi nastojali svakodnevnicu učiniti što zanimljivijom pa je svaki događaj u selu trebalo iti gledet. A onda, ovisno o umijeću pojedine „selske novinarke“, viđeno se prenosilo svojima u kući, susjedima, prijateljima itd.

Išli smo gledet i bali (ili zabavu)na Zgradu, da vidimo kak tancaju. Svaku djevojku je na zabavu pratila mama koja je pažljivo promatrala koliko je puta njezina kći plesala s kojim momkom. Ovisno o tome, ako se majci nije sviđao mladić s kojim je kći više puta plesala kod kuće je kći dobila zabranu da s njim ubuduće pleše, a ako je mami bio po volji išlo se tišlaru Zrnčiću naručiti namještaj za miraz.

Ovaj običaj s majčinskom pratnjom zadržao se dosta dugo. Sjećam se da su i na zabave našeg KUD-a još 1960-ih godina dolazile mame dok se mi članice nismo dosjetile triku i na zid uz koji su obično mame stajale stavile natpis: „Rezervirano za novinare“. Nakon toga na to mjesto više nije htjela stati ni jedna mama i tako je taj običaj nestao.

Važan događaj koji se obavezno išel gledet bile su svadbe. Prije same svadbe održavao se običaj nošenja namještaja k mladencu u kuću i slaganja miraza. Mene baš i nije zanimala uredno složena posteljina, ručnici, stolnjaci i ostalo u ormarima, ali uredno složen bračni krevet na kojem je sjedila velika lutka u širokoj haljini (obično donesena iz Trsta) zaokupljala je pažnju svih djevojčica. Iza lutke obavezno je bio jastuk posebno rađen za tu priliku.

Nekad je u Mraclinu u jednoj nedjelji bilo više svadbi pa smo mi djeca trčali od jedne do druge hiže i uspoređivali koja je mladenka ljepša. Uz same svadbe ima toliko običaja da bi se mogla napisati knjiga, što je Josip Kovačević iz Buševca i opisao u knjizi Ženidba turopoljskog plemenitaša Vida Lackovića prema kojoj su KUD-ovi iz Mraclina i Buševca uprizorili Turopoljske svadbe pa o tome neću ovdje pisati.

I na kraju, važan događaj svakog čovjeka je smrt člana obitelji. Nadica Zorc je lijepo ispričala kako je to bilo iz perspektive male djevojčice, a ja bih samo dodala da sam i ja sa svojom bakom išla gledet mrtveca. To nikome nije predstavljalo nikakvu nelagodu. Baš naprotiv, sva obitelj, rodbina i prijatelji došli su u kuću i ostajali uz pokojnika cijelu noć. Domaćini su za tu priliku pripremili jelo i piće, a bila je to i prilika da se ispričaju događaji ili dogodovštine vezani za pokojnika. Bio je to dio života i nitko nije mogao biti izuzet jer se sve odvijalo u kući, u prostoru u kojem se živjelo. Veći problem javljao se kod ispraćaja umrlog do groblja jer je groblje u Vukovini.

^{Slika 2: pogrebna kola (arhiva Božice Krznarić r. Zrnčić)}

Do samog groblja iz okolnih sela stvarale su se pogrebne povorke zbog kojih je dolazilo do zastoja prometa. Posebno sporo su se kretala zaprežna mrtvačka kola. Svako selo imala je svoja mrtvačka kola o kojima su se brinula vatrogasna društva, a bila su smještena u vatrogasnom spremištu. Iza mrtvačkih kola išla su zaprežna kola s rodbinom i prijateljima pokojnika.

Povećanjem prometa i razvojem društvenih prilika komunalna poduzeća nabavila su kombije za prijevoz pokojnika, ali je i to stvaralo poteškoće u prometu. Zato je Zakonom o grobljima iz 1998. propisano da se unutar ograđenog zemljišta koje čini groblje izgrade mrtvačnice s dvoranom za izlaganje pokojnika na odru, a ispraćaj se obavlja od mrtvačnice do grobnog mjesta. Kako je taj propis već dugo na snazi mlađe generacije i ne znaju kako su izgledala mrtvačka kola koja se vide na slici sa sprovoda moje bake 1968. god. da mladi vide, a stariji da se prisjete.

^{Slika 3: pogrebna kola (arhiva Božice Krznarić r. Zrnčič)}

Kao što vidite, djeco moja, uz sva životna događanja postojali su običaji kojih su se ljudi čvrsto držali jer ako je nešto urađeno mimo običaja, to je bila velika sramota. Danas više nije tako! Mnogi dobri stari običaji su nestali, a „selske novinarke“ izgubile su posao pred naletom svjetskih profesionalaca jer danas na svim vrstama ekrana možemo vidjeti i čuti što se događa u globalnom selu, tj. čitavom svijetu. Više se ne mora izlaziti iz kuće nešto gledet jer vijesti za utaživanje ljudske znatiželje došle su k nama kroz te ekrane. Bit je ostala ista! Oduvijek su ljudi voljeli zaviriti u tuđe živote, samo što je to danas puno jednostavnije ili kako bi Balašević rekao: „Princip je isti, sve su ostalo nijanse.“.

Božica Krznarić rođ. Zrnčić

Post Običaji kojih više nema je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.