Dvadesetih godina u Mraclinu se pojavljuju prvi tamburaši, istovremeno s osnivanjem ženskog crkvenog zbora “Vjenčić”, što se smatra početkom mraclinskog kulturno umjetničkog amaterizma. Najstarija fotografija nastala je sredinom 1920-ih godina i na njoj se nalaze Josip Cvetnić Gango na braču, Mato Kos Tomičin na bajsu, Stjepan Galeković Ožinov (Gajin otac) na kontri, te na violinama Josip Galeković Pimpek i Josip Galeković Načelnikov. 

Prema pričama Ane Galeković Načelnikove, probe su se održavale u Načelnikovoj hiži, sve su to bili dečki rođeni oko 1900. godine, pravi prijatelji, ali i vrlo dobri svirači i zabavljači. Svirali su na svim feštama i svadbama u Mraclinu, ali i okolici jer nema u našem kraju previše svirača. Ovoj ekipi ubrzo se pridružuju i Lacko Cvetnić Amerikanac te Stjepan Galeković Bekrija i Franjo Galeković Štruca koji će kasnije, zajedno s Esperantom i nekolicinom novih dečkiju, osnovati i nadaleko poznati mraclinski tamburaški sastav Cicibani. Tamburaške karijere Lacka Cvetnića Amerikanca, Mate Kosa Tomičinog i Josipa Galekovića Načelnikovog prekinute su vrlo rano zbog bolesti i preranih smrti, Lacko je preminuo 1937., Mato 1946., a Josip 1948. godine. 

Zašto je ova naslovna fotografija posebna? Naime, na njoj se nalazi moj djed – Mato Kos Tomičin (1905.-1946.), zvali su ga još Matič, otac mog oca Dragutina Kosa Čomija. Mato Kos umro je 1946. godine kad je moj otac imao 6 mjeseci, tako da i moj otac i ja znamo o djedu samo iz priča starijih članova naše obitelji. Oduvijek slušam o tome kako su deda Mato i njegova mama, moja prabaka Jana Kos rođ. Štuban, prodali kravu da bi dedi kupili bajs jer je bio zaljubljen u glazbu. Živjeli su dosta skromno, jer i dedin otac Franjo umro vrlo mlad. Pokušajte se vratiti u ono vrijeme i predočiti koliku je vrijednost imala jedna krava za obitelj početkom prošlog stoljeća? Prodati kravu koja osigurava sigurnu hranu, možda i zaradu i kupiti takav skupi instrument, za fešte i prijatelje? 

Moguće da je i to prvi bajs koji se svirao u Mraclinu. Tko ih je učio svirati? To su sve samo pretpostavke. Vjerojatno su bili samouki jer Esperant se tek kasnije pojavljuje i kreće se u ozbiljan rad na području tamburaške glazbe, ali i kulturno umjetničkog amaterizma općenito. Deda Mato prestaje sa sviranjem početkom II. svjetskog rata, ubrzo se teško razbolio i umire 1946. godine. Bajs ostaje u vlasništvu naše obitelji, sviraju ga Cicibani, koristi ga i naše kulturno umjetničko društvo. Priča se nastavlja da moj otac Čomi, isto tako povremeno u Društvu i na feštama, svira sa svojim društvom taj dedin bajs, no sredinom 1970-ih bajs prodaje Franji Cvetniću Esperantu jer se povlači iz Društva. I to je za mene kraj priče. Iako, povremeno me to kopkalo, razmišljam – zakaj nisam nikad Mileka pital za to? Jel je taj bajs još kod Esperantovih? I ako je, kak bumo znali da je to baš taj, ipak je prešlo više od 50 godina.

I dolazi mi fotografija moje prijateljice Ane Cvetnić Petrović, unuke pokojnog Esperanta. Na fotografiji bajs, na prvu bajs ko bajs, čini se u dobrom stanju, no jel je to taj bajs, star najmanje sto let, koji su svirali moj deda i moj otac!? U razgovoru s Matijom Galekovićem Benom, i malo detaljnijim pregledom fotografije utvrdili smo da je to baš taj bajs. Osim uske glave, ono po čemu se ističe je rozeta u obliku srca okrenutog naopačke, koja se dobro vidi na obje fotografije. Matija Ben je mišljenja da je to prerađeni kontrabas na kojem je nasađen novi vrat, i tako je iskotiran nastao vrlo dobar bajs. Vidljiv je i žičnjak od kontrabasa što je vjerojatno ostalo od prerade. Pretpostavka je da u ono vrijeme nije bilo previše majstora izrađivača instrumenata i ljudi su se snalazili kako su znali. Ono što je sigurno da je bajs star više od 100 let i da je cijelo vreme u Mraclinu, preživel sve ratove, selidbe, pandemije, potrese i nedaće koje su se događale kroz tih sto let.

U svim obiteljima postoje događaji ili stvari koje su ih obilježile.  Bajs je zasigurno obilježio živote mojih predaka – od teške, ali mudre odluke da se proda krava za bajs do računice da će on zaraditi još pokoju kravicu. Ništa oni nisu znali o financijskoj pismenosti, ali su znali planirati, ali i uživati u onome što vole – a to je pjesma, prijateljstvo i društvo. Spoznaja da je to baš taj bajs povezuje me sa mojim precima na najopipljiviji mogući način i zato je dodirnuti bajs – dodirnuti vlastite korijene.

Post Životni put jednog bajsa je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.