Ovih dana ostavio nas je još jedan od stupova mraclinskog društvenog života: po profesiji stomatolog, po srcu glazbenik, sportaš, vinar, urar, čovjek koji se u 83 godine života – od koji je, kao mraclinski zet, najveći dio proveo u našem mjestu – utkao u mnoge stranice turopoljskog ljetopisa. Prije nešto više od godine dana kao jedan od tri mraclinska vinska biškupa još je s energijom mladića predvodio u Prološcu obred turopoljskog Martinja koji je u mjesnoj vinariji okupio nekoliko stotina Imoćana. Pozornica mu je bila prirodni ambijent, bilo ona folklorna, glazbena ili sportska, doista svaka na kojoj je mogao oko sebe okupiti ljude dobre volje. 

U rodnoj Velikoj Gorici uz školovanje počinje se aktivno baviti kuglanjem, najprije u Kuglačkom klubu Radnik, kojem će poslije biti i predsjednik, a 1968. prelazi u jedan od najjačih kuglačkih klubova tadašnje države – Kuglački klub Grmošćicu – s kojim je osvojio i naslov prvaka u vrijeme kad je Jugoslavija, u prvom redu zahvaljujući hrvatskim klubovima i pojedincima, bila svjetska sila u tome sportu. Kroz kuglanje, koje mu je bilo obiteljski sport, obišao je puno svijeta, ali kao sportski djelatnik ostavio je traga i u NK Mraclin u kojem je u jednoj fazi preporoda mraclinskog nogometa, na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, bio predsjednikom kluba. 

No, mraclinski dio Damirovog života, koji je uslijedio nakon vjenčanja sa suprugom Šteficom, osim one profesionalne strane – u svojoj zubarskoj ordinaciji radio je sve do odlaska u mirovinu – bio je posebno vezan za društveni život našeg mjesta i Turopolja. Bio je podupirući član i stalni donator KUD-a Dučec i bez njega i njegove harmonike bili su nezamislivi i Dani svetog Vida i brojne Dučecove i ostale spelancije. Bio je član Dobrih duša i glazbenoga sastava te udruge u kojem je upravo Damir udarao tempo na svim onim prigodnim domjencima kad bi se izvođači i publika opuštali nakon protokolarnog dijela programa.

Bio je član goričke Udruge vinara i vinogradara Grozd, a vinogradarski kalendar bio mu je poticaj da u svom trsju na Kravarskom, kao i u gostoljubivom mraclinskom domu Šafarovih, sa suprugom i sinovima Daliborom i Zvonimirom okuplja pajdaše i prenosi svoje vinogradarsko znanje na mlađe. Taj neumorni vicmaher ni u bolesti nije gubio smisao za humor: jedna od njegovih zadnjih poruka pajdašima s WhatsAppa glasila je “Ne šalji mi svoje fotografije, nego mi uslikaj ormarić sa lijekovima, da vidim s kim imam posla”. Ali kad bi vidio da nije vrijeme za šalu, kao što je bilo u predvečerje Domovinskog rata, odmah se javio u Narodnu zaštitu. 

Vjerujemo da je sa svojim veselim i otvorenim duhom stigao u društvo svetoga Vida, u čiju je kapelicu redovito zalazio, i da će dobri Bog naći kakvu mirnu brajdu u raju da tamo duši Damira Šafara daruje zasluženi spokoj.

Počivao u miru Božjem!

Post In memoriam: Damir Šafar (1942.-2024.) je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.