Davne 1894. godine počela je gradnja kapele sv. Vida, zaštitnika našeg mjesta. Do današnjih dana ponosno stoji u centru našeg Mraclina hrabro prkoseći elementarnim nepogodama i društvenim poredcima. Mraclinci su oduvijek rado išli u crkvu i vodili brigu o svojoj kapeli, bilo kao donatori, majstori, svećenikovi poslužitelji i zvonari.

Prvi zvonar, za kojeg znamo preko usmene predaje, bio je Janko Kos Prelec. On je rođen 1871. godine, a umro je 1953. godine. Ne zna se s koliko je godina postao zvonar, ali pretpostavka je – odmah kad je crkva sagrađena. Nakon Janka ulogu zvonara preuzela je njegova snaha Jana, budući da je njen suprug Franjo, Jankov sin, umro tri godine prije oca.

Jana je ostala sama sa devetero djece: šest kćeri i tri sina: to su naša sadašnja zvonarica Vera Kasunić, Marija Cvetnić Linekova, Barica Galeković Kokošarova, Slavica Radovanić, Katica koja je bila u Novom Čiču, Nada koja je bila u Čakovcu, zatim Josip zvan Vujča, Ladislav zvan Lacek i Antun koji je živio u Zagrebu.

Posao zvonara je veoma odgovoran i zahtjevan. Svaki dan, tri puta na dan, u jutro u šest sati, u podne i u 18 h navečer zvonilo se Pozdravljenje. Kad je umrla ženska osoba zvonila su se dva “fugaša”, to znači zvonilo se dva puta po 10 minuta s pauzom od jedne minute. Ako je umrla muška osoba zvonila su se tri “fugaša”, tri puta po sedam minuta s pauzom od jedne minute. Sedmina se služila sedam dana nakon ukopa pokojnika i tad se isto zvonilo. Isti slučaj je bio i sa tridesetinom. Zvonilo se prije svake mise, za vrijeme mise kod Podizanja, kak se kod nas veli, ili Prinosa darova. Zvonilo se kad se spremalo olujno nevrijeme. Naši stari su vjerovali da se zvonjavom “križa nebo” i tjeraju oblaci koje bi mogli donijeti tuču. Osim zvonjave obaveza zvonara je čišćenje crkve, pranje i održavanje misnog ruha, skupljanje milodara, svakodnevna opskrba misnim vinom i vodom za obred.

Budući da se Jana, ostavši udovica, nije sama mogla prihvatiti svih tih obaveza pri tome joj je pomagao Nikola Štuban, nama poznatiji kao “Mikič kovač”. Kako su Janina djeca stasala bilo joj je puno lakše tako da je naša Vera sa svojim – nažalost pokojnim – suprugom Josipom, koji je bio igenec kod Mikiča kovača, preuzela brigu oko crkve. Budući da godine čine svoje, brigu oko crkve s vremenom je preuzeo njezin sin Mladen i snaha Brankica. 

Posao zvonara je sigurno lakši otkako postoji električno zvono koje je podešeno da zvoni u određeno vrijeme, ali imajmo na umu da ga godinama nije bilo. Svatko bi za svoj trud, rad i zalaganje trebao biti nagrađen. Zvonari služe Bogu, ali i svojoj zajednici. Red je i kršćanska obaveza da i mi nagradimo naše zvonare, za što – ako to već nismo učinili – još nije kasno. 

^{Fotografije: Vlado Vinetić, arhiva portala i arhiva gđe. Vere Kasunić}

Post Mraclinski zvonari je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.