Sinoć je u prepunom mraclinskom Domu održana tradicionalna smotra mraclinskih tamburaških sastava, koji su svojevrsni „brend“ mraclinskog kulturnog i društvenog života, okupljajući nekoliko generacija glazbenika – od najstarijih do najmlađih. Sve večeri Vidovih dana uvijek imaju posebno mjesto u srcu, ali sinoćnja je bila drugačija. Bila je posebna. Sinoć su Mraclinci svirali i pjevali za jednog od svojih. Za čovjeka koji je tamburaške večeri, ove Dane, ovaj naš Dučec – i stvarao, i čuvao, i vodio.

Sinoć je sve bilo posvećeno njemu – našem dragom Vjekoslavu Kovačiću Kovi. Prvi su ovo Vidovi dani bez Vjeke. I zato su mu njegovi tamburaši, njegovi prijatelji i njegovo selo pjesmom  vratili ono što je godinama nesebično davao: ljubav, zajedništvo i ponos. Teško je bilo govoriti o Vjeki, a da riječi budu dovoljne. Jer, nedostaje. I to jako. Nedostaje nam onaj njegov topli osmijeh, njegova mirna, ponekad i britka riječ, ali ona vječna spremnost da pomogne, da nešto pokrene, da nešto napravi – za selo, za ljude, za budućnost.

Još kao dječak volio je biti među ljudima – kao plesač, sportaš, organizator. No, najviše je dao ovdje, u Dučecu. Gotovo dva desetljeća bio je njegov predsjednik, i u tom je vremenu oblikovao ono što danas s ponosom zovemo „našim“. Znao je koliko je važno čuvati baštinu – ali i stvarati nove običaje, trenutke i uspomene. Zato je pokrenuo Dane svetog Vida. Jer je vjerovao da naša djeca i unuci zaslužuju rasti u živom, veselom, ponosnom Mraclinu. I u tome je uspio. Sinoć, dragi Vjeko, tambura je svirala za tebe. Pjesma je bila tvoja. A mi ćemo te čuvati u srcima, baš kako i zaslužuješ: s pjesmom, osmijehom i dubokim poštovanjem.

Na pozornici su se izmjenjivali svi naraštaji mraclinskih tamburaša – od najmlađih, preko tamburaške mladeži, Dobrih duša, Modre galice, Lajbeka, Alibija, do velikog Dučevog orkestra. Svi s jednakom sjetom u oku, i s istom mišlju u srcu: hvala ti, Vjeko. Naravno, u tome su ozračju navrle uspomene i na našeg dragog Damira Šafara, koji nas je godinama uveseljavao svirkom na harmonici i neiscrpnom vedrinom. Premda nas je prošle godine napustio, njegovo veselje, osmijeh i glazba zauvijek će ostati u našim srcima. Večer je kulminirala zajedničkom pjesmom „Turopolje moje drago“, koju su svi izvođači otpjevali zajedno – s publikom, s emocijama, s ponosom. Bila je to pjesma sjećanja, ali i obećanja – da ćemo nastaviti tamo gdje je Vjeko stao.

Na kraju programa, predsjednik Dučeca Matija Kos zahvalio je svim izvođačima i voditeljima tamburaških sastava, kao i obitelji Kovačić na podršci i prisutnosti. Posebna zahvala upućena je Elizabeti Stipetić, dugogodišnjoj voditeljici tamburaških večeri, koju je upravo Vjeko, u svojim vizijama i planovima, prvi pozvao da bude dijelom ove priče.

Bila je to večer puna glazbe, suza i osmijeha – baš onakva kakvu bi i Vjeko volio.

^{Foto: Andrej Čubra}

Post Emotivna i prekrasna tamburaška večer u Mraclinu je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.