Ovo je, navodno, izrekao Nikola Tesla na promiciji Edisonove sijalice.

Budući da se zabavljam raznoraznim poslovicama, i ova je došla na red. U stvarnom životu, misli se na moćnike koji će, prije ili kasnije, pasti, a mi bi trebali biti sretni svjedoci tog slobodnog pada. Činjenica je da smo imali bezbroj primjera sjajnih zvijezda s političke scene, ulovljenih s prstima u pekmezu, pa smo ih se, domino efektom, odrekli. Tu bi mogli uvrstiti i onu – ko bi gori, sad je doli. Ista stvar.

Vjerojatno je mučan osjećaj – kad jednom okusiš moć i kad ti vjeruju, a ti im obećaješ Potemkinova sela – pasti s trona i biti zadnji u redu, dok na tvojem mjestu sjedi netko čija je tek počela gorjeti u rano predvečerje. Biblija nas ipak demantira i spominje pametne djevice koje su se pobrinule da u njihovim svjetiljkama ima ulja do zore. Bilo kako bilo, vjerujem da je gore od izgubljenog imutka, izgubiti taj opijajući osjećaj moći. U jednom si trenutku netko i to ti nije dosta. Onda postaneš nitko. Samosažaljenje je destruktivan osjećaj, a kad tresneš, ne možeš ne žaliti sebe radi boli koju trpiš.Prsti u pekmezu se ne vide dok ih ne izvučeš van. 

Završit ću s istom porukom; svaka sila za vremena, ma koliko ono dugo ili kratko bilo.

Post Ničija nije do zore je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.