Uvijek kad čujem tu poslovicu na pamet mi padnu ubožnice iz Dickensovih romana, izgladnjena i izrabljena djeca i pretila gospoda koja svoje neoglodane kosti filantropski daju gladnoj sirotinji. Padne mi na pamet – neka jedu kolače – riječi koje je navodno izrekla Maria Antoinette, iako je to povijesno upitno, jer je bila vrlo socijalno osjetljiva.

Teško mi možemo razumijeti glad jer smo rođeni tu gdje jesmo i nikad nismo bili gladni. Ono što osjetimo između obroka nije ta vrsta gladi. Misli se na one kojima je taj razmak između obroka nepodnošljivo dug. Misli se na one koji moraju birati između plaćanja režija i korice kruha. Misli se na one koji za 13 € mjesečno, što im šalju njihovi “kumovi”, imaju osiguran jedan obrok i mogućnost obrazovanja.

Pretužna je činjenica da se dnevno bacaju ogromne količine hrane dok se tamo negdje nekome vide rebra ispod tanke kože, dok čeznutljivo čeka čudo. Oni siti, lijepo uhranjeni, u skupim odijelima, ne vjeruju onima u getoiziranim četvrtima, a odlučuju o njihovim sudbinama. Ni mi ne možemo razumijeti ono što nismo iskusili. A nismo. 

I daj Bože da nikad ne budemo.Još su naši stari rekli: Čuvaj nas Bože kuge, gladi i rata. Iako je izgledalo da su sve te opasnosti iza nas, nekako smjer u kojem ide svijet nije obećavajući. Neka sve ostane samo na poslovicama. One služe kao upozorenje i kao podsjetnik da nisu nastale slučajno, nego kao posljedica iskustava onih koji su to osjetili.

Post Sit gladnome ne vjeruje je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.