Zamislimo da želimo nekome napakostiti i odlučimo iskopati jamu da taj netko u nju upadne, a tebe preplavi ultra-euforija i zluradost. Moraš kreniti uokolo da bi uopće mogao kopati. Dok ti lopatariš, tvoja žrtva stoji mirno i ništa joj se ne događa. Iskopana rupa je sve veća i veća i neminovno dolazi do klizanja i eto tebe u jami iskopanoj da napakostiš nekom drugom. Ovo je samo figurativno.

Krenimo od ogovaranja. Ako kažemo – Jalža nije upisala fakultet – to nije ogovaranje, to je činjenica. Ali, ako kažemo – Jalža nije upisala fakuktet jer je lijena i glupa – e, to je već  ogovaranje. Psiholozi tvrde da male doze ogovaranja zbližavaju ljude jer razvijamo onaj osjećaj pripadnosti skupini, a nikome ne nanosimo štetu.

Postoje ljudi koji silnu energiju troše da bi nekome nanijeli zlo, ocrnili ga i stekli saveznike. Potpuno su nesvjesni da će jednog dana ta loša energija poput bumeranga pogoditi baš njih same, a saveznici će se razbježati. Ogovaranje i ocrnjivanje nanosi veću štetu onome koji ogovara nego predmetu ogovaranja. Ono si što govoriš. 

Trebamo li reagirati kad netko kopa jamu pod nekim?  Mišljenja sam da ne, osim ako nije riječ o ozbiljnoj ugrozi ljudskih i zakonskih prava. U svim ostalim situacijama, vrijeme će učiniti svoje. Božja ruka je spora, ali je dostižna. Ako ne na ovom svijetu, onda na drugom.

Post Tko pod drugim jamu kopa… je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.