Neki dan sam u jednoj svojoj objavi spomenula sv. Iliju u kontekstu grmljavine, pa neki ljudi nisu bili upućeni da su nama naše bake govorile – kad grmi, sv. Ilija tjera konje, istovaruje drva i ganja gromove. Zato i ono “Gromovnik”. Sudeći prema sve češćim grmljavinama, taj dragi svetac je neobično aktivan.

Da smo svjedoci klimatskih promjena – jesmo. Sjećamo se mi i pravih proljeća, mirisnih i svježih, toplih ljeta, raskošnih jeseni i snjegovitih zima. Teoretičari urota čvrsto stoje na stajalištu da nam je sve nametnuto, dok sam ja dijelom skeptična i vjerujem i u klimatske promjene kao sastavni dio svemirskih i geoloških promjena.

Jednog ljeta, moji su baka i deda  išli “spravljat sijeno” na Laze. Očito su pratili prognozu, kad je baka imala kišobran. U jednom se trenutku spojilo nebo i zemlja. Tuča je bila veličine oraha. Mislim da je većina roleta u Mraclinu bila “spiškana”. Ja sam stajala pod “gajnkom” i divila se sa sigurnog ljutnji prirode. Kad odjednom, dolazi baka. Onak visoka i uspravna (rekli su da se drži ko “svora”), držala je kišobran od kojeg su ostale samo žice i pokoji komadić platna koji je preživio držeći se i opirući tuči, kiši i vjetru. Ona je držala taj kišobran kao najveću zaštitu, iako je bila mokra do kože. Dede nema u tom filmu, pa ne znam kako se on nosio sa tim.

Ipak su nevremena takve vrste bila sporadična i šteta nije bila ni blizu današnjim razmjerima. Baka očito nije ništa znala o gromovima, uzemljenjima i vodičima. I bolje da nije. U zaborav su otišla i crkvena zvona u koja su ljudi vjerovali da raznose tučonosne oblake ili su barem bili nada da će pomoć doći s neba. O frekvencijama se tada jos nije znalo. I rakete su se pokazale neučinkovitima. Preskupe, a psihološki učinak se ne broji. Bilo kako bilo, ako je ovo zemaljsko djelo, u njemu ‘uživaju” i oni koji su ga stvorili, ako je viša sila – tu smo nemoćni. Ostaje samo molitva da nas zaobiđe sve loše, bez obzira s kojeg svijeta dolazi.

Post Sveti Ilija drva vozi je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.