Vjerujem da je to jedan od najomraženijih poslova za jedno domaćinstvo. Moja sjećanja sežu u šezdesete prošlog stoljeća kad su baka i deda dali “malati” kuhinju i spavaću sobu. Malalo se u boji; dva i dva zida, svaki svoje fele. Baka je u kuhinji imala neke plave nijanse, a u spavaćoj sobi neke mutne oker i zelene. S posebnom se pažnjom biralo valjke s kojima se nanosila zlatna boja ko’ finale dekoracije. Bila je to kakofonija uzoraka, spojeno nemoguće s nemogućim i izgledalo je pomalo tmurno i ozbiljno.

U ljetna popodneva, dok je vladala omara, ja sam ležala između bake i dede dok su oni imali popodnevni odmor i buljila u te šare, u milozvučnom puhanju, hrkanju i povremenim apnejama koje su dopirale do mene. Još i sad su mi pred očima. Fotografsko pamćenje. Zašto je malanje bilo tak teško i stresno? Nije se onda radila zaštita svega, namještaja, prozora itd., maler je s četkom mahal ko’ sa šmrkom i  imal je boje na sebi i oko sebe, barem pol kante.  Šešir od novinskog papira i nije mu bil neka zaštita.

Čišćenje je bilo gadno. Ostal mi u sjećanju savjet jednog vrsnog malera, koji je rekel baki: u vodu dodaj malo ulja, lakše buš očistila. Kad je već sve bilo razdrndano, farbal se i pod. Bila je to neka žuta boja tak da je cijela soba bila čudan spoj kolorita, danas bi rekli da nije bila zen zona nego pomalo uznemirujuće. Moguće da sam ja bila previše osjetljiva jer baki i dedi to nije nimalo smetalo. U kuhinju se stavljal linoleum. Habal se točno na mjestima koja su bila najfrekventnija. Npr. ispod mog stolca uz prozor u bakinoj kuhinji. Iza stolca je bil frižider, taman odmaknut da sam se mogla njihati, a da se ne prevrnem. Posljedično su nogice od stolca ostavile rupe. Linoleum se još zval i topli pod. Valjda zato jer kad si bos stal na njega, ništa nije zeblo. Zato je ispod njega bilo cijelo nalazište kojekakvih insekata koji bi u tom vlažnom prostoru tražili utočište, nesvjesni da je svaki naš korak za njih smrtna presuda.

Nedavno sam imala maleraj, dakle, ni kapi iza majstora. Ne znam jel’ sam imala sreće ili pušu neki novi vjetrovi u tom zanatu. Svejedno ostaje ono micanje stvari, pa dobar dio toga ne vratiš jer shvatiš da njeguješ skupljače prašine, a i zasitiš se. Ovo je sezona malanja, pa svima koji su u tome, želim dobre živce i uživanciju u finalnom proizvodu.

Post Maleraj je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.