Vjerojatno vam sad u glavi ide nastavak pjesme i nadiru sjećanja na neke prošle berbe grožđa, odlazak u prohladna jutra u vinograde, dok je sve još bilo mokro od jutarnje rose. Gumene čizme, za finije ruke i rukavice, škare ili nož – ovisno tko je s čime bio spretniji, sve je to bila osnovna oprema težaka. Malo je još onog šušura koji je nekad bio prisutan na bregima Vukomeričkih gorica.

Danima prije su se pripremali lajti, brende i sva dodatna oprema koja je bila potrebna za takav važan događaj. Jer, berba grožda je bila visoko rangirana u odnosu na ostale berbe. Primjerice, berba kukuruza nije ni približno imala takav utjecaj na društveni život sela. Pa niti žetva, iako je ona osiguravala kruh naš svagdanji.

Vinograd je bio ponos svakog vlasnika koji je imalo držao do sebe. Vino kao finalni proizvod je moglo biti dobro ili loše, ali nikad toliko loše da ga se nije popilo.

Bregi su odzvanjali međusobnim dovikivanjima, kružilo se od jedne kleti do druge. Hrane je bilo u izobilju. Gibanice, suhi kolači, bakanalije kao na carskom dvoru. Ono što mi sada pada na pamet – svi se međusobno imali rada. Nije bilo podjela, osim možda međusobnih nadmudrivanja čiji je mošt bolji i zašto.

Onda je krenula rasprodaja djedovine i došli su neki novi ljudi koji su se uklopili više ili manje, ali ta povezanost je ishlapila i nestala u jesenskim maglama. Mlađe generacije nisu pokazale interes za vinogradarstvo, a svi znamo da trsje traži slugu, a ne gospodara. Ta toplina koja je vladala među ljudima, činjenica da si mogao doći kod susjeda bez najave, u bilo kojem trenutku, danas je samo sjećanje.

Mi smo sretna generacija koja ima ogromnu količinu materijala za pospremiti u svoju memoriju. Ujedno imamo i tihu tugu što je to nepovratno izgubljeno. Današnje berbe su organizirana događanja, daleko više se zna o vinogradarstvu, sorte su drukčije, vina kvalitetnija. Vinogradari današnjice se educiraju i imaju enološka znanja, i to je napredak u odnosu na nekad i to je razumljivo. Ono čega više nema je spontanost i neopterećenost.

Naši stari su se nerijetko držali one – grozdja kolko Bog da, vina kolko ja oču. Nisu bili rivali. Bili su prijatelji. I bili su sretniji.

Post Išel budem v kleticu je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.