Prošle godine pisali smo o jedinstvenom instrumentu – bajsu kojeg su godinama svirali mraclinski tamburaši, koji je putovao kroz desetljeća, preživio ratove, selidbe i nemirna vremena, i ostao simbol glazbene baštine Dučeca, Cicibana i Mraclina. Posljednji koji ga je svirao, i to krajem 1980-ih godina, bio je Nikola Cvetnić – sin Franje Cvetnića Esperantovog, čovjeka čije je ime urezano u dušu mraclinskog društvenog i glazbenog života. I tu smo mislili da je priča završila. Ali bajs očito ima još toga za reći.

^{Jedna od najstarijih fotografija mraclinskih svirača. Sjede: Josip Galeković Pimpek i Josip Galeković Načelnikov
Stoje: Josip Cvetnić Gango, Mato Kos Tomičin na bajsu i Stjepan Galeković Ožinov}

^{Gore: Stjepan Galeković Bekrija, Franjo Galeković Štruca i Stjepan Galeković Ožinov
Dolje: Josip Galeković Načelnikov, Lacko Cvetnić Amerikanec i Josip Galeković Pimpek}

^{S lijeva na desno: Franjo Cvetnić Esperant, Franjo Galeković Štruca, Josip Galeković Pimpek, Stjepan Galeković Bekrija, Vlado Cvetnić Belec, Vid Kovačić Vujec}

^{Dragutin Kos Čomi, Franjo Križanić Pap na bajsu i Antun Galeković Rudan}

^{Svadba Franje Kosa Ritakovog. U prvom redu: Franjo Križanić Pap, Vladimir Cvetnić Milek na harmonici, Nikola Galeković Danec na primu, Nikola Cvetnić Esperantov na bajsu. Iza Mike na kontri je Franjo Galeković Ferdin.}

^{Bajs u obiteljskoj kući Cvetnića prije renovacije 2024. godine}

Nakon Esperantove smrti, bajs je ostao u obitelji, godinama netaknut. Njegov unuk, Nikola Cvetnić, potaknut prošlogodišnjom objavom na portalu, odlučio je da bajs zaslužuje više od mjesta u kutu sobe, da zaslužuje novi život. U dogovoru s Matijom Galekovićem Benom, pronađen je majstor iz Srijemske Mitrovice, g. Sergej Lešćuk kojem je povjerena restauracija instrumenta.

Kad je majstor otvorio bajs kako bi procijenio stanje, u njegovoj unutrašnjosti otkriven je zapis koji nas je ostavio bez daha: Graditelj glazbala: Stjepan Matanović, Mraclin, 1932.

Stali smo. Pogledali se. Pitali: “Koji je sad to Matanović? Pa kaj bi naši Matanovići delali tambure? Nema šanse…”.

^{Ploča bajsa s unutarnje strane. Tekst: „Graditelj glazbala Stjepan Matanović, Mraclin x, 1932“}

A bome – ima. Ispostavilo se da je naš bajs – koji je nekad davno svirao Mato Kos Tomičin (Čomijev otac), još u 1930-ima, u vrijeme kada su se u Mraclinu okupljale prve tamburaške skupine – nije samo bio glazbeni svjedok prošlosti, već i rukotvorina našeg sela. Odnosno restauriran je davne 1932. godine od strane Stjepana Matanovića iz Mraclina, vrsnog stolara i zanatlije. Nakon tog otkrića, došli smo do spoznaje da brojni stari Mraclinci pamte Stjepana Matanovića i znaju da se, među ostalim, bavio izradom i restauracijom tamburaških instrumenata.

Iako Stjepan Matanović nije izvorno izradio bajs, upravo on mu je – kako sada saznajemo –1932. godine dao novi oblik. Vjerojatno je riječ o kontrabasu koji je Matanović restaurirao i preinačio u tamburaški bas. Njegov potpis u unutrašnjosti instrumenta sada dobiva potpuno novo značenje – ne kao tvorca, već kao čuvara i preoblikovatelja. Time se bajs dodatno veže za Mraclin – ne samo preko glazbenika koji su ga svirali, već i preko ruku koje su ga dotjerale i prilagodile novoj ulozi.

^{Bajs za vrijeme restauracije kod majstora Sergeja Lešćuka u Srijemskoj Mitrovici}

^{Prepoznatljivo srce na bajsu, 1930-ih, 2024. prije restauracije i 2025. godine nakon restauracije}

Restaurirani bajs ovih je dana stigao natrag kući – u Mraclin. Spreman za nove pjesme, nove ruke, novu generaciju. A tko će ga svirati? Stjepan Cvetnić, Esperantov praunuk. Ime se ponavlja, krvna loza se nastavlja, a bajs – kao da nikad nije ni stao. Ali ne samo bajs, dašak Franje Cvetnića Esperanta osjeća se već neko vrijeme u Dučecu. Lana Petrović, praunuka Franje Cvetnića Esperanta, svira u tamburaškoj mladeži KUD-a Dučec – i to baš taj isti prim na kojem je nekad svirao njezin pradjed. Svira i njen brat Ivan. A danas i njihov mlađi bratić ima u rukama bajs koji je nabavio pradjed, svirao djed, svirali Cicibani i brojni mraclinski bajsisti, a sada prelazi na novu generaciju. I tako se glazba u Mraclinu ne prekida – ona se prenosi, iz ruke u ruku, iz srca u srce.

^{Esperantovi praunuci: Stjepan Cvetnić na bajsu i Lana Petrović na primu}

Jer bajs nije samo instrument. On je priča. Priča o ljudima koji su znali što znači odricanje – poput skromne žene Jane Tomičine, koja je prodala kravu da bi sinu Matiču kupila bajs. Priča o radosti i gubitku. O zanatu, ljubavi prema glazbi i običnim ljudima koji su iza sebe ostavili nešto što nadživljuje sve nas.

^{Unuci i praunuci Franje Cvetnića Esperanta ispred Rackovog čardaka, snimljeno 15. rujna 2025. godine}

^{Zahvala Nadi Brozinčević, Barici Čatalinac, Ani Cvetnić Petrović, Doroteji Kovačić Šafran, Matiji Galekoviću, Nikoli Cvetniću, Josipu Kosu te obitelji Matanović na pomoći pri prikupljanju informacija i fotografija.}

Post Životni put jednog bajsa – za novih sto godina je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.