Uzgoj svinja u Hrvatskoj i Slavoniji

 
Hrvatska i Slavonije su poljoprivredne zemlje, čije bogatstvo u dobrima dolazi iz više izvora; među kojima je uzgoj svinja jedan od najvećih i najvažniji. Izuzetno blaga klima kao i beskrajne hrastove prašume u kojima su se svinje još odavno uzgajale i tovile, ali još više dobra briga i ljubav stanovništva za ovim rentabilnim načinom držanja životinja doprinjeli su tome da je domaća svinja u Hrvatskoj našla dobro stanište. Tako nalazimo u prastarim hrvatskim dokumentima, koji se odnose na gospodarstvo, vrlo često spomen na ovu korisnu životinju, npr. u Liber Statutorum et Privilegiorum Inclytae Universitatis Nobilium Campi Turopolya, gdje se navodi da su plemići Turopoljske Opčine na svojem Spravišču 1555. god. u Mlaki zaključili da se kmetovima grada Zagreba, koji žive u Hrašću, dozvoli bez naknade tov svinja u Šumi Veliki lug, a kao pohvalno i da se ukine davanje desetine svinja (porcorium decimalium) sucima, porotnicima i svim Zagebčanima. Koje je bogatstvo u svinjama Hrvatska još u šesnaestom stoljeću imala, vidi se iz protesta kojeg su plemići Pogledić i Dianković 1520. god. predali Zagrebačkom Kaptolu protiv Benedicta Thuse, posjednika Medvedgrada, koji je selima Kurilovec, Mlaka, Kuče i Kušanec oteo 300 svinja.

Kada bacimo pogled na početke uzgoja svinje u Hrvatskoj, nalazimo da je glatkodlaka europska divlja svinja ovdje boravila još u prethodnim stoljećima. Ovaj se je izvorni tip, čijem su pripitomljavanju puno pridonijeli uvjeti uzgoja i prehrane u Hrvatskoj, s tijekom vremena oplemenio na dva mjesta u zemlji, i to u blizini Zagreba (Campi turopolje) uvođenjem engleskih nerasta 1770. god. kao i iz Srbije općim širenjem u Hrvatsku mangalica pasmine,
čiji su križanci s domaćim pasminama posebno uspješni bili u Srijemu. U sjevernoj Hrvatskoj je južnoštajerska mesnata svinja križanjem s domaćim pasminama stvorila prilično izjednačeni tip, kojeg su pod imenom zagorske pasmine mesari naveliko tražili. Širenjem uzgoja kukuruza počinje u Hrvatskoj i Slavoniji intenzivniji uzgoj svinja, kao u novije vrijeme Kis-Jenö’- v uzgoj mangalice, koju je vojvoda Josef 1833. godine doveo u Mađarsku, s povoljnim posljedicama na stočarstvo u zemlji, posebno kod slavonskih veleposjednika, koji su joj pridavali sve više i više pažnje.

Kada govorimo o domaćim hrvatskim svinjskim pasminama, u prvom redu moramo spomenuti turopoljsku, koja je danas kao samosvojna konsolidirana svinjska pasmina prepoznata u Hrvatskoj, i koja u zemlji, kao i u inozemstvu, posebno u Njemačkoj, uživa najbolji ugled. Nakon toga slijedi srijemska pasmina, čijem je stvaranju doprinjela romanska pasmina, koja je u prošlom stoljeću iz Italije uvezena u Srijem; još imamo zagorsku kao i bosansku pasminu koja se je raširila manje u Hrvatskoj, već više u Bosni i Dalmaciji. Izvrsn križance ovih domaćih svinja s kovrčavom svinjom nalazimo preko Drave, u Baranji, Somogyju i u Bačkoj, gdje su Esztárer jata kao još dalje u Srijemu Budjanovićeva jata stekla veliku popularnost.

Od stranih pasmina vrijedi spomenuti veliku i malu mangalicu, koja je tridestih godina iz Srbije došla u Hrvatsku, te je vrlo raširena u područjima oko Drave te u okolici Požege, Đakova i Osijeka; osim toga još i neke engleske pasmine, kao berkširska, dorkširska i susolska, kojih se samo ponegdje nalazi i u zadnje vrijeme koristi isključivo za križanje. Izvorne linije engleskih pasmina se u Hrvatskoj rijetko susreću. Općenito, može se izvijestiti da križanci domaćih krmača i engleskih nerasta ne daju zadovoljavajuće rezultate, pošto se križanjem s engleskim kultiviranim pasminama gubi otpornost na vremenske utjecaje, dok se ne traži brzi rast i rana plodnost, jer domaći uzgajivač ne može tako hraniti da bi do izražaja došla svojstva engleske pasmine.

Kao izvrsne uzgajivače domaće pasmine, osim Turopoljske Opčine, koju ćemo kasnije spomenuti, navodimo Augusta Ohlmüllera, posjednika iz Kosnice kraj Velike Gorice koji je poznati stočar onoga kraja; Pavla Čunčića iz Mraclina, I. Brigljevića iz Velike Gorice, koji nije samo iskusni uzgajivač, već je otvaranjem velikog tovilišta započeo izvoz tovljenih svinja u Austriju, Njemačku i dalje. Lijepe turopoljske svinje nalazimo i na dobru grofa Jelačića u Novim dvorima, gdje upravitelj Eduard Schlegel već desetljećima uzgojem i tovom izaziva veliku pažnju. Veće jato turopoljske svinje drži i poljoprivredna škola u Križevcima, koje ne služi samo za pokuse, već i poboljšanje domaćih pasmina. Izvrsni uzgoj zagorske pasmine imaju i tamošnji veleposjednici kao dr. Geza Freih v. Rauch, grof Jelačić, Bedeković, Holper, Pisačić, Kolenc itd. Bolji uzgoj engleske pasmine imamo u kaznionici Lepoglava (Suffolk). Izvrsni uzgajivači engleskih pasmina su L. Freih v. Vranyczany (Yorkshire), M. Edler v. Leitgebel, vlastelin u Pankovcu itd. Na dobru biskupa Strossmajera u Đakovu u Slavoniji s posebnom se pažnjom uzgaja mangalica, lijepi primjerci ovog jata dobivaju posvuda najbolje ocjene dok su na posljednjoj zemaljskoj stočnoj izložbi u Zagrebu 1891. godine privukli pažnju uzgajivača. Značajniji uzgoj srijemske svinje imamo na veleposjedima grofa Jankovića, Pejačevića, Eltza itd., dobre su i Budjanovićeve pašne svinje. Konačno moramo reći i da su svinje Karla Pfeifera iz iz Orlovinjaka kod Osijeka na zemaljskoj izložbi 1885. godine u Budimpešti dobile posebni pljesak.

U Hrvatskoj je najraširenija turopoljska svinja. Zbog toga bi bilo važno da se nešto navede o vanjskom izgledu i posebno o uzgoju i tovu ove pasmine. Glava turopoljske svinje je simetrično građena, završava ravnom, ne predugom njuškom. Ima široko čelo i preko očiju viseće uši. Oblikom je slična berkširskoj svinji, no nešto je veća. Sive je dlake, ponegdje, posebno na leđima, s okruglim crnim mrljama. Cijelo je tijelo zaokruženo i izduženo, ravnih širokih leđa. Ima finu strukturu kostiju, na srednjevelikim nogama. Ponegdje su čekinje duge i polegnute uz tijelo. Dlaka je meka i ne pregusta. Mirne je naravi, meso je fino, slanina čvrsta.
Pogodna je za ispašu, ali i za tov u staji i na žiru. Pripušta se jednom godišnje i prasi 4-6 praščića. U zadnje vrijeme pripušta se i dva puta, i to sasvim uspješno. Za vrijeme dojenja od 2-3 mjeseca za hladnog vremena na pašu idu samo odrasle životinje, praščići ostaju zatvoreni. Krmače se puštaju praščićima jednom dnevno kao i noću. U početku su praščići s krmačama samo za lijepog vremena, a dohranjuju se cijelim kukuruznim zrnom. Ako nema žira, na pašu se dodaju posije, proso i repa do druge godine života. Probrane turopoljske svinje su na svim stočnim izložbama, posebno u Beču, uvijek odnosile prve nagrade. Iako je turopoljska svinja dobro raširena cijelim područjem oko Zagreba, uz rijeku Savu sve do Siska i dalje, najbolje i najljepše izvorne svinje nalazimo u mjestima: Velika i Mala Gorica, Mraclin, Kurilovec, Lomnica i Pleso. Poznati su kao dobri uzgajivači veleposjednici: Dr. L Leder v. Josipović iz Kurilovca (44 kom), Štefan Galeković iz Mraclina (160 kom), zadruga Cvetnić (160 kom), Josip Brigljević iz Velike Gorice (40 kom), zadruga Lacković iz Velike Mlake (45 kom), Štefan Klafurić iz Lomnice (80 kom), Josip Čunčić iz Kuča (103 kom) itd.

Mjerenja, koja je na mnogim uzgojima proveo okružni veterinar Gavro Ledinski, daju nam:
duljina opseg prsa visina opseg
Nerast odrasli 160 cm 164 cm 89 cm 154 cm
Krmača 2-godišnja150 „ 152 „ 80 „ 156 „
Nazimica jednog. 135 „ 122 „ 65 „ 129 „

Glavni je uzgoj nakon više stoljeća još uvijek pri Plemenitoj Opčini, koja to po prastaroj tradiciji, s puno umješnosti i s izuzetnim marom uspješno vodi.

Turopoljska svinja je vrlo tražena ne samo u svojoj domovini, već i u inozemstvu, posebno u Njemačkoj ( Haale/Saale itd.). Ovo važi posebno za gospodarstva koje uz šumu i djetelinu žele iskoristiti i strništa. U Velikoj Gorici kod Zagreba održava se godišnje više velikih svinjskih sajmova, vrlo posjećenih od domaćih i stranih trgovaca. 1896. godine je ova domaća pasmina, kao i ostale, žestoko stradala od svinjske kuge uvezene iz Mađarske.

Gledajući uobičajene postupke uzgoja u Hrvatskoj i Slavoniji, može se primijetiti da seljaci uzgajivači daleko zaostaju za Turopoljcima. Kod hrvatskog se seljaka dvogodišnja krmača najčešće prasi u proljeće, mladi idu zajedno s krmačom na pašu, žive samo od dojenja, dok zrno, i to u malim količinama, dobivaju tek ujesen. Paša traje i kroz zimu kao i sljedeće ljeto, i tek se druge jeseni kasno gone u hrastove šume. U proljeće se svinje dovode doma, krmače se pripuštaju a kastrirani nazimci se pripremaju za prodaju. Kao što se vidi, uzgoj je potpuno odvojen od tova. Tovom se bave trgovci, koji su za ovu svrhu na raznim mjestima zemlje (Zageb, Gorica, Petrinja) pripemili „salaše“.

Na dobrima većih posjednika postupak uzgoja i tova je sasvim drukčiji, manje više razumniji. Za uzgoj se uzimaju samo svinje najboljih karakteristika; bolje se hrane i podijele se po namjeni. Drži se i veći broj nerasta. Najlošija su jata koja se uzgajaju na općinskim pašnjacima, jer tamo je ispaša slaba. Još kada se uzme u obzir da u takovim jatama ide jedan nerast na 100 krmača, nije čudo da se uzgoj ubrzo degenerira. Bilo bi vrlo korisno, kada bi se ova tužna uzgojna praksa, inače vrlo raširena, zakonski regulirala, jer se ovim nerazumnim uzgojem sprječava prirodni razvoj svinje i posebno znatno narušava plodnost krmače.

Različitim postupcima uzgoja slijedi i različiti način tova. Najčešći je jednostavni tov gdje se dvogodišnje svinje tove kukuruzom po volji. Te su svinje spremne nakon 3-4 mjeseca i dosižu 120-160kg. Jedna od vrlo čestih metoda tova na manjim gospodarstvima je da se za tov namijenjene pašne svinje početkom listopada hrane po volji ne baš hranjivim zrelim bundevama, koje se kasnije kuhaju uz dodatak posija, tov se zatim nastavlja cijelim kukuruznim klipovima, bundeve se mjesečno smanjuju, dodaju se dva puta tjedno posije s nešto soli i kukuruzu u zrnu, na kraju tov završava s kukuruznim šrotom koji se daje životinjama namočen u vodi. Svinjama u tovu se jednom tjedno daje sol na lizanje. Količina hrane se prilagođava apetitu, gdje se vrlo pazi da se svinja ne zasiti, čime se gubi apetit. Svinje moraju dnevno dobivati svježu vodu, kao što je i važno paziti na čistoću. Vrlo je važno da je nakon svakog obroka kopanj čist, preostala hrana se ukloni. Svaki drugi dan vodom se ispire tovilište i daje svježa slama. Ovom se metodom starije životinje mogu dovesti do 350 kg ili više prije klanja.

Što se tiče izvoza mršavih i debelih svinja, zbog nepotpune gospodarske statistike nemamo točnih brojčanih podataka. Prema statističkim podacima izvoz svinja u 1890. godini iznosio je 111.563 metričkih centi, što odgovara vrijednosti od 3,793.142 fl. Posljednjih je godina broj izvezenih svinja nešto pao, jer je kuga svinjska jata znatno desetkovala. Nazimice i kastrati, 50—100 kg teški, idu za Austriju i Njemačku, dok se debele svinje 200-250 kg i više izvoze u Italiju. Cijena kod nazimica, ovisno o dobi i pasmini kreće se između 20-40 fl., dvogodišnje krmače za uzgoj do 50 fl., nerasti za uzgoj 40-70 fl. i više; prošle je godine za glavni grad Zagreb trebalo 12.000 svinja. Cijena za 1 kg mesa kreće se oko 50 kr. Ukupni zbroj u Hrvatskoj i Slavoniji uzgojenih svinja iznosi oko 882.957 kom. Za uvoz se može reći da se radi samo o dobrom engleskom rasplodnom materijalu, koji se koristi uglavnom za križanje s domaćim pasminama.

Kao što smo vidjeli, na polju uzgoja svinja u Hrvatskoj i Slavoniji imamo stalni, iako spori, napredak. Usprkos tog napretka imajmo na umu da situacija je još uvijek daleko od najbolje, jer nam iz Mađarske može doći konkurencija, a daleko smo od nivoa koji nam može biti dopušten, da postanemo konkurencija u drugim zemljama. Da bi naši proizvodi na svjetskom tržištu mogli naći pripadajuće mjesto, treba također i u uzgoju svinja ukloniti mnoge prepreke. Ekonomičan uzgoj svinja na selu, zbog nedostatka terenskih učitelja, a posebno zbog držanja loših nerasta, je vrlo loš. Ovdje bi bila potrebna državna potpora, posebno u konsolidiranju postojećih pasmina i to veća nego što se za sada može vidjeti. Što se tiče novčanih potpora uzgoja svinja u ovoj toliko važnoj grani razvoja poljoprivrede, subvencije za razvoj uzgoja životinja sve do danas davane su maćehinski. Nabava rasplodnih nerasta turopoljske pasmine i njihova podjela u pojedinim poljoprivrednim krajevima počela je tek 1881. god. Doduše, početkom svake godine dolazi nešto životinja ove plemenite pasmine u ruke boljih uzgajivača, ali ovaj mršavi doprinos nije donio koristi ovdašnjem uzgoju svinja jer se koristio većinom za križanje, i to još u područjima lošeg uzgoja, a kako o ovim životinjama nema registra uzgoja i stoga nema evidencije pa se gube podaci za procjenu rezultata. Za odabir ispravnog uzgoja u pojedinim područjima, to jest osnivanje uzgojnih udruga, rasplodnih stanica itd. uprava je poljoprivrede do sada tako malo učinila da se čini čudom da se ovdašnji uzgoj svinja praktički bez ikakove pomoći toliko i razvio.

Posebno na dobrima veleposjednika došlo je u zadnje vrijeme do poboljšanja uzgoja svinja, što ovima služi na čast. Nadajmo se, da će naši uzgajivači ići smjerom zadrugarstva, jer se jedino tako može postići konkurentnost na svjetskom tržištu. Nasuprot, mali se uzgajivači još uvijek bore s preprekama i predrasudama, naročito kod nabavke dobrih nerasta i pri prodaji različitih kategorija svinja. Za ova mala gospodarstva bile bi u centrima domaćih pasmina, npr. u Gorici, Zlataru, Mitrovici, Gospiću, vrlo potrebne zemaljske uzgojne stanice. Također je za mangalicu potrebna pokrajinska rasplodna stanica. To bi bio prvi uvjet za konsolidiranje domaćih pasmina, što se u zadnje vrijeme besmislenim križanjima jako događa. Daljnja reforma zemaljskog uzgoja svinja bila bi u osnivanju uzgojnih udruga, čija bi zadaća bila utjecati na dobre karakteristike određenih pasmina licenciranjem muških i ženskih životinja, u posredovanju pri razmjeni dostupnih rasplodnih nerasta među članovima, osnivanju stanice za neraste, vođenje registra uzgoja itd, te u osiguranju tržišta za naše svinje.

Sljedeći koraci o organizaciji ove, nakon uzgoja goveda, vrlo važne poljoprivredne grane bili bi: osnivanje centralnog svinjskog tovilišta u Zagrebu, s namjenom da se podigne ovdašnji izvoz svinja, bolje nego što je sada; daljnje uvođenje razlikovnih tarifa za živuće i zaklane životinje, osnivanje industrijskog poduzeća za preradu mesnih sirovina itd. također se treba nešto napraviti na obrazovanju naroda pomoću predavanja i popularnih časopisa. Sve ove važne institucije za unapređenje zemaljskog uzgoja svinja trebaju bit predane na vođenje jednoj stručnoj osobi, što je samo po sebi razumljivo, dok je sustavno djelovanje na području poljoprivredne proizvodnje glede uzgoja svinja bez takvog tijela u Hrvatskoj jednostavno nemoguće. Također bi bio veliki napredak za razvoj uzgoja svinja u Hrvatskoj kada bi zemlja, odnosno pokrajine, iznajmile područja, kao u Slavoniji, vrlo raširenih močvara i livada, domaćim ili inozemnim uzgajivačima, tako da se uzgoj svinja vodi prema američkom modelu, prema kojem se stvara veliki proizvod tamo gdje su ležale velike neiskorištene površine.

Hrvatsko-slavonski uzgoj svinja, posebno turopoljske svinje, ima veliku budućnost. Njezina otpornost kao i upotrebljivost osigurati će joj lijepu budućnost, no vodeći ljudi moraju ovoj grani stočarstva posvetiti više pažnje, tako da se postigne ono čemu se teži, naime: uzgojiti toliko svinja, tako da Hrvatska, osim vlastitih potreba, može podmiriti potrebe ostalih susjednih zemalja: Dalmacije, Istre, Kranjske, Italije itd.

Wiener Landwirtschaftliche Zeitung, 15.1.1898.
Bečke poljoprivredne novine, 15.1.1898.
Preveo: Stjepan pl. Čunčić, srpanj 2015.

Post Turopoljska svinja u bečkim novinama 1898 je prvi puta viđen na MRACLIN . HR .