U blagodati i toplini njihovog doma, posjetili smo Juraja i Anu Galeković, naše Mraclince, povratnike iz Njemačke. Lijepo su nas primili i rado se odazvali na razgovor.

Gospodin Juraj Galeković rođen je 1944. godine u Mraclinu. Budući da je radio kod privatnika koji je počeo razmišljati o zatvaranju radionice, ubrzo nakon odsluženja vojnog roka zapošljava se kao torbar u Matici hrvatskih obrtnika. Kad mu je 1966. godine pokojni bratić Joža Mamićin sredio papire, odlazi u Njemačku.

„Došao sam u Fellbach gdje sam radio kao palir. Pokojni Ključariček i Miško Kundićev nabavili su mi diplomu iz Općine da sam palir. Kad sam počeo raditi, nisam baš imao iskustva (inače sam ljevoruk ili kaj bi mi rekli pajtak). Čim su me vidjeli kako režem dasku lijevom rukom, znali su da nikad nisam radio taj posao. Ali ja sam bio prirodno nadaren za obradu drveta što je prepoznao i moj pokojni stric Ožinov Blaž. U Njemačkoj sam radio u velikom poduzeću. Tamo sam puno toga naučio pa sam i kod sebe doma sve vlastoručno izradio.

Pogriješio sam kad sam došao 1966. godine. Napravio sam životni propust. Zvali su me da idem raditi u Porsche i Mercedes jer sam imao položen završni ispit za torbara i remenara. Rekli su mi da moram ići u Sindelfingen i da ću se tamo sigurno zaposliti. Da sam to tako uradio, danas bih imao najbolji Mercedes koji je ikad izrađen.

Kad sam prestao  biti cimerman, počeo sam raditi u struci kao remenar – na automatskim mašinama štancao sam remene. Nažalost i ta je firma propala jer je tadašnji gazda prokockao to poduzeće. Zatim sam prešao u metalnu industriju. Moj me je prijatelj Ivek Špoljar molio da idem s njim u Porsche raditi kao remenar. Nisam imao volje i tako sam prokockao veliku životnu priliku. Svaki čovjek napravi grešku u životu. Bez obzira na sve, zadovoljan sam i s ovime što imam. Ispunio sam svoj životni cilj. Kod kuće sam sve napravio, zdrav sam i to me čini sretnim.“

 

„Svoju gospođu Anu upoznao je prije 45 godina. Sreli su se na njegovom radnom mjestu gdje je Ana došla u pratnji prijateljice i njezinog supruga. Kad su se sastali, bila je to ljubav na prvi pogled, sudbina. Imali su mnogo zajedničkih interesa, a i oboje su željeli otići u Australiju.“

Gospođa Ana Galeković rođena je 1951. godine u Slavoniji u mjestu Tomašanci, kraj Đakova. Premda ih je u obitelji bilo sedmero, jedino je ona otišla u inozemstvo. Prije nego što je došla u Njemačku, živjela je u Italiji, u Rimu. Tamo je došla 1970. preko časnih sestara iz Đakova. Radila je u jednoj privatnoj bolnici, a talijanski govori jednako dobro kao i hrvatski. Iz Italije je htjela otići u Australiju, no prijatelji su je odgovorili.

„ Najprije sam radila u staračkom domu, bila sam zadovoljna uvjetima.  Jedna mi je gospođa iz staračkog doma dala stan u kojem smo živjeli tu prvu godinu. Uvijek sam se jako vezala za starije osobe u domu i bilo mi je teško kad su umirali. Zbog toga su mi doktori predložili da pronađem bolji posao dok sam još mlada. Tada me jedan stariji gospodin iz doma  usmjerio na najbolju firmu u Fellbachu gdje sam i otišla.“

Ana i Juraj vjenčali su se 1971. godine.  1972. dobili su kćer Romanu, a 1980. godine drugu kćer – Maju. Ana se potom zapošljava u tvornici metalnih dijelova. Jednom je prilikom slučajno došla u pogon gdje se vršila kontrola. Odmah je izrazila želju da tamo i ostane, što se ubrzo ostvarilo.

 

„ Otvore oni meni nacrt veliki kao stol i tad sam pomislila da to neću nikad naučiti. Na kraju sam bila među najbolje plaćenim djelatnicima. Kad bi odlazio tehnički kontrolor preuzimati dijelove, ja sam bila ta koja je davala glavna odobrenja. Kako sam rekla, poslije toga sam rodila Maju, pa sam zatražila da radim skraćeno radno vrijeme. Da ne odem od njih,  ponudili su mi posao u kancelariji i tako sam na tom mjestu radila 29 godina. Napredovala sam korak po korak. Na proslavi mojih dvadeset i pet godina rada bila je održana velika zabava. Tu su bili svi šefovi iz firme koji su tako pokazali koliko sam bila vrijedna poduzeću u kojem je tada  radilo 1200 ljudi.“

Gospođa Ana prva je koja je u Baden-Württembergu osnovala hrvatsku školu još za vrijeme Jugoslavije.  Kao članica školskog odbora zalagala se za odvajanje, u čemu joj je podršku pružio i gospodin Drago iz Šćitarjeva. Iznijela je ravnatelju škole njihove razloge koje je on u konačnici i uvažio.

„ Sjećam se, svi su se ostali ljutili zbog toga na nas“ – rekla je Ana.

Nadovezuje se gospodin Juraj, nastojeći nam približiti plodove svog angažman u folklornom društvu u Njemačkoj.

„Bavili smo se puno folklorom i kupovali nošnje. Surađivali smo s Tomicom Miličevićem iz folklornog ansambla Turopolje. Kuglali smo za hrvatsku ligu i za radio stanicu Stuttgart. S njima smo prošli cijelu Njemačku. Dva puta smo bili u Berlinu, Hamburgu i Kölnu. Htio sam organizirati da dođe HRT, stupio sam u službeni kontakt s njima. Ali šefovi su im rekli da je to sve skupa preskupo, iako je organizator sve plaćao. 80-ih smo godina pozvali i ugostili mraclinske folkloraše kod nas u Njemačkoj. Žao nam je što nas nitko nije spomenuo na godišnjoj jubilarnoj skupštini. Organizirali smo dolazak i boravak. Darko Majstorović je organizirao besplatan autobus. Nitko nas od naših Mraclinaca nije ni spomenuo. Bili smo, na primjer, na festivalu folklora u Đakovu. Pristupio mi je glavni organizator gospodin Josip iz Velike Gorice i rekao mi: ‘gospodine Galekoviću, vi se niste prijavili za mimohod na đakovačkim vezovima, sutra ujutro vam želimo vidjeti na čelu kolone iza lipicanaca’. Rekao sam mu : ‘gospodine, ali mi nemamo nikakvih transparenata ni opreme, mi idemo sutra za Stuttgart’. ‘Ne’ – rekao je on – ‘dođite sutra u 7 sati i sve ćete dobiti’. Nastupali smo pred katedralom. Opremu nam je dao Tomislav Miličević iz FA Turopolje. Nikada neću zaboraviti kad nam je Tomica tu u Đakovu pristupio i pohvalio našu izvedbu. Eto, nekada drugi više vide koliko vrijediš od tvojih, domaćih“ – malo se požalio gospodin Juraj.

Folklorom se počeo baviti 80-ih godina. Bio je vođa folklorne sekcije, a koreograf njegov kum iz Vinkovaca kojeg je Juraj s vremenom zamijenio: „Kum je bio glavni za vrijeme Jugoslavije i učio je pretežno makedonske plesove. Nakon što sam ja preuzeo vodstvo, plesali smo uglavnom hrvatske plesove, između ostalih i međimurske koje mi je postavio gospodin Joža iz Lada. On mi je u nasljedstvo ostavio puno materijala.“

U Fellbachu je bio 15 godina, u Domu hrvatskih građana „Miroslav Krleža“ kamo je pozvao i naš Dučec, što mu je zauvijek ostalo u lijepom sjećanju. Tamo je vodio tri generacije: omladinsku, pionirsku i odrasle. „Kad su stupili na scenu, to je bilo lomljenje pozornice“ – prisjeća se Juraj i nadodaje kako je problem bio u tome što nikad nije bilo dovoljno djece.

„Franjo Galeković je tada bio predsjednik Skupštine grada Zagreba. Još uvijek imam diplomu s njegovim potpisom. Našli smo se na stadionu u Stuttgartu i izmijenili puno mraclinskih riječi koje mnogima nisu bile razumljive.

Kad sam napustio Društvo hrvatskih građana“ Miroslav Krleža“ gdje sam bio 15 godina, otišao sam u Waiblingen u veliku sportsku udrugu o kojoj imam i knjigu u kojoj su citirani i dijelovi mojeg teksta.

Kad je jedne godine u Mraclinu nastupio Lado, došla je gospođa Božica Krznarić (Zrnčić) s jednim novinarom. Rekla mu je da sa mnom može razgovarati o svemu jer sam puno godina vodio folklor u Njemačkoj i znam puno toga o folkloru u inozemstvu.“

Gospodin Juraj je imao potporu njihovih kćeri koje su se također bavile folklorom, a Maja i danas u Njemačkoj vodi folklor.

 

„Kad sam došao u Waiblingen, moje su mi kćeri Maja i Romana pomagale i uvijek bile uz mene. Romana je otišla u društvo u Stuttgartu gdje su plesali  sve vrste plesova iz bivše Jugoslavije, Mađarske i Rumunjske. Bili su prvaci Europe u Parizu. Maja je bila na seminaru s Ladom na Korčuli. Lado ju je zvao da će ju primiti, ali to supruga nije dozvolila. Da je, možda bi i dan danas plesala u Ladu. Mi smo napravili koreografiju Bunjevca s osam parova.  To je bila veličanstvena slika.  Imamo i repertoar Pokupskih plesova. Kasnije je Maja to sve preuzela. Bili smo i još smo uvijek ponosni jer su naša djeca rođena u Njemačkoj,izvrsno pričaju hrvatski i učile su druge plesati hrvatski folklor. Maja i danas vodi folklor u Njemačkoj, a i njezina djeca tamo plešu. Na danima turizma u Philipsburgu predstavljali su Hrvatsku. Svi su bili oduševljeni nastupom tog društva. Žalosno je da danas sve to gubi na važnosti i sve je manje aktivnih članova i stručnih ljudi u Njemačkoj.  U 24 godine folklora promijenio sam u Fellbachu pet generacija, a u Waiblingenu 3 generacije. Uvijek je bilo teško udovoljiti djeci različitih uzrasta. Postojale su i tri vrste folkloraša: talentirani, srednjaci i antitalenti. Trebalo je od antitalenta napraviti srednjeg, a to je bio mukotrpan posao. Tada je Maja ostala u drugom stanju s drugom kćerkom i tu smo prekinuli s aktivnim radom“ – rekao je Juraj.

„Mlađa kćerka se udala prije, za našeg Hrvata iz Slavonije i kad je imala svatove došli su tamburaši Tomislava Miličevića. Cijeli ansambl FA Turopolja!  Mladen Galeković im je ustupio kombi. Mladence je vozila kočija s lipicancima. O toj svadbi pričalo se godinu dana, pazilo se na svaki detalj, a sve uz poseban nadzor našeg Darka.  Svadba je bila u Waiblingen sportskoj dvorani,  folkloraši su pjevali cijelu misu, a gazda gdje smo stanovali je napravio vatromet. Kad je zasvirao Turopoljski drmeš tata Jura je posebno došao na svoje.  Druga kćer se udala za Nijemca, radi u banci u kojoj je on šef. Imamo dvije prelijepe unuke od mlađe kćerke.

„Nakon što su se su se cure udale, dobili smo unučad, kada su si i oni sve sredili, rekli su nam da možemo ići doma i uživati u onome što smo si stvorili. Vratili smo se točno prije godinu dana. Njih redovno posjećujemo, 27.04. idemo tamo na Svetu pričest unuci. Oni također dolaze k nama. Juraj u Mraclinu ima brata Antuna (Rudana), cijelu obitelj Ožinovu i sve ostale. Sretni smo jer smo se vratili i uživamo u tome. Preporučujemo svima da učine isto jer neće požaliti. Mi stalno izlazimo na događanja, zabave, priredbe… Isto tako smo živjeli u u Njemačkoj, rijetko je prošao vikend a da nismo negdje bili.  Ovdje preko tjedna idemo i na kuglanje s društvom iz plesa na igralištu NK Gorice. To nas dodatno opušta. Davor Štuban organizirao je intervju koji smo dali za televiziju Z1. Bio je Božićni turnir na kojem je nastupilo 52 kuglača i ja sam bio prvi.  Ne dam se ja, ruka me još sluša! Oni su također bili u Njemačkoj kod nas. Našli smo sponzore, platili su samo 50 eura za dva i pol dana. Ono što su oni doživjeli bilo je prelijepo. Druženje do jutra  tamburaše je organizirao, tko drugi nego Darko Majstorović.“
„ U Sindelfingenu smo u kontaktu s Nikolom i Biserkom Kos. Jednom prilikom je bio turnir u Beli a u Večernjem listu je bio naslov: “Svi pokali otišli u srce Turopolja u Mraclin”. Ja sam osvojio prvo mjesto Nikola drugo a Biserka treće mjesto. I danas se družimo obitelj Brigljević iz Kobilića našom Ifkicom od pokojnog  Zvonka, s Jankom Cvetnićem i Katicom i tako dalje.  U Sindelfingenu je najinteresantnije kad je događaj u sportskoj staklenoj dvorani.  Tu je Kuglački centar. Kad smo počeli kuglati,  u Hrvatskoj kuglačkoj ligi bile su tri muške lige s 33 ekipe. Sad je ostala samo jedna liga sa šest klubova. Imali smo u Njemačkoj jako veliko društvo, družili smo se od početka do kraja našeg života tamo.

Da se sad vratim u Njemačku, počela bi isto kao i prije jer mi nismo bili ti koji su samo štedjeli.  Mi smo radili i živjeli solidno. Rekli smo da kad ćemo se vraćati, nigdje nećemo ići nego samo doma. Naši prijatelji ni sad ne mogu zamisliti da smo se odlučili na taj korak.  Mi ovdje nastavljamo isto.  Kuglamo, idemo na sve zabave, nekoliko puta u godini na more. Zato poručujemo svima da se vrate i neće im biti žao.

Žao nam je samo što ljudi u Mraclinu premalo uživaju u tome što im se nudi, bar sada na našem portalu sve mogu vidjeti i znati kad je kakav događaj” – završili su ovaj ugodan razgovor naši Galekovići.

Post Mraclinci koji su dugo godina živjeli izvan domovine – Juraj i Ana Galeković: Vratite se kao i mi, neće vam biti žao! je prvi puta viđen na MRACLIN . HR.