Na slici su s lijeva: Josip Galeković, otac Pavao Galeković, majka Jana Galeković i supruga Ana Galeković.

Nakon što je saznala za naš portal i svakodnevna je čitateljica, na razgovor nas je pozvala 82-godišnja sumještanka Danica Crnić. Rođena je 17.08.1934. godine a njezin brat Mladen Galeković 25.04.1937. Njihov otac Josip Galeković Buševčičin  rođen je  30. ožujka, 1910. godine.

Bio je poznat kao veliki gospodar koji se bavio zemljoradnjom ali i kao pučki pisac. Aktivan u svim društvima kao i u Hrvatskom seljačkom pjevačkom društvu “Kopač” (na slici ispod u srednjem redu drugi s desne strane).

Njegovi su radovi bili objavljivani i u časopisu „Narodni napredak“, kojeg je pokrenula Škola narodnog zdravlja. Josip piše u više navrata od 1935. do 1940. godine rame uz rame s ostalim polaznicima Sveučilišta. Njegov prvi članak „Esperanto – Pomoćni međunarodni jezik” s podnaslovom – „Važnost esperanta za seljaštvo i radništvo“. Početak članka govori o dijelovima biblije, točnije o izgradnji babilonske kule i međusobnom jezičnom nerazumijevanju graditelja. Govori o jednostavnosti esperanta čije učenje nije teško i može koristiti radniku i seljaku.

Sljedeće djelo mu je „U četrdeset godina” (lipanj 1935.)  gdje piše o svinjskoj kugi i problemima koji su postojali i nakon otkrivanja cjepiva (bilo je radi cijene nedostupno seljaku). 1936. godine u napisu „Za njezinu kožu” priča o seljaku kojem je ukradena krava. Te godine u Knjižnici „Selo govori“ u Zborniku seljaka I nalazi se Josipov životopis uz njegove članke „Na pragu smrti i Seljak u Turopolju.“ Tu opisuje težak život seoskog stanovništva. Uslijedili  su sljedeći naslovi, članci i priče:  „Moja iskustva u svinjogojstvu”, „Velika nevolja”, „Kako umire sirotinja u dvadesetom vijeku” (1937.), „Još nešto o seljačkom sveučilištu”, „O ishrani oprasenih krmača”, „Pod galgama”, „Seljački sin”(1938.), „Zašto propada narodna nošnja”(1939.), napis „Kompas” (1940.) gdje već tada priča o potrebi na tržišno usmjerenje, „Kad se bratska srca slože” (1943.) i posljednji posmrtno objavljeni napis „Zašto su nas držali u neznanju” (1945.).

Josip Galeković iz Mraclina napisao je uoči Drugog svjetskog rata za Maru Matočec: “Većinu seljaka-pisaca dala je Podravina, taj neosporno najkulturniji i najnapredniji hrvatski kraj(…). Među književnicima sa sela nalazi se i jedna seljanka. Svakako se može reći da je ta seljanka najpopularnija žena u Hrvatskoj. To je Mara Matočec iz Đurđevca u Podravini ” – i danas našeg Mraclinca citiraju na stranicama HSS-a Koprivničko-križevačke županije.

Kasnije je kao član Seljačkog sveučilišta postao partijski i komunistički aktivist. Bio je zatvoren u Lepoglavi za vrijeme tadašnje Banovine Hrvatske. Ocijenili su ga kao najaktivnijeg pristašu komunističke ideologije. Uz posebnu napomenu sreskog načelnika: „VRLO imućan, posjednik 30 jutara zemlje”. Ovaj detalj govori da on nije išao u borbu i partiju samo za sebe jer je već do tada imao dovoljno, u pitanju su bili ideali.

Sin Mladen je kod posjete ocu u Lepoglavi rekao da je to mrska a ne lijepa glava. Nakon nekog vremena su Josipa htjeli deportirati kraj Gospića da ga ubiju ali se spasio bijegom iz vlaka. Skrivao se po grmlju pa ga je jedna gospođa prijavila. Nakon što je došao doma također se čuvao tada već od ustaške vlasti.  Jednog dana na vratima je našao poruku: „ Dođi bit će ti bolje! “ Poslije je saznao da su mu tu poruku ostavili ljudi iz Buševca. To je ustvari značilo početak jednog novog razdoblja u njegovom životu. Poslije mnogo godina, u tadašnjoj novostvorenoj  državi Jugoslaviji a posebno nakon njegove smrti,  pokazalo se da on u svojoj borbi i idealima nije o tome sanjao. Prema pretpostavci mnogih, glavni razlog odlaska u partizane bila je prijetnja ustaša da će ga zatvoriti.  Posebno je zanimljivo da je na našem popisu stradalnika navedeno, kako su njega Josipa Galekovića (Buševčičinog) najvjerojatnije ubili njegovi – partizani.

Svojoj djeci poslao je 1943. godine oproštajno pismo koje je bilo izloženo i u Turopoljskom muzeju. U njemu govori puno o tome kakav sistem je on zamišljao boreći se tada kao član Okružnog agitpropa za Pokuplje kad je i poginuo. Zamišljao je i sanjao bolji život i jednakost za sve, gdje je čak i svoju djecu molio: „ Moja je posljednja želja da budete pošteni i marljivi i da ne tražite veće lagodnosti od drugih milijuna jer na to pak nemate nikakva prava po prirodnim zakonima”.  Ponekad kad je bio u vojsci, da svi potpuno ne bi razumjeli sadržaj pisma, pisao je i esperanto jezikom kojeg su on i mama dobro govorili i razumjeli.

„ Bio je zaveden! Goli otok  i ostali kasnije počinjeni partizanski zločini sigurno nisu bili dio njegovih snova. Nama su više toga uzeli partizani nego ustaše. Poslije nakon tatine smrti, u vrijeme kad su partizani plijenili kuće, sa po njihovom mišljenju poljoprivrednim i drugim viškovima, odredili su da moramo svaku godinu dati dvije krave ili dva vola, 2000 litara mlijeka ili 80 kg putra. To su bila abnormalna potraživanja u vrijeme kad u štali nije bilo prave krave. Mama Ana koja je ostala udovica sa 30 godina i dvoje maloljetne djece,  svuda je posuđivala novac kako bismo mogli plaćati posebno veliki porez.

U mnogo situacija otac se nije slagao sa zatvaranjem i prisilnim odvođenjem ljudi i „globa” Mraclincima pa je zato u njihovim, partijskim krugovima došao na loš glas. Još su mu rekli da samo zna lijepo govoriti i pisati te će uskoro ići u borbenu jedinicu. Tada su i tata i mama znali što ih čeka. Među ljudima koji su na žalost bili partizanske žrtve (Perušini) bila je tada pritvorena i gospođa Slava, majka od Marijana Kovačića, njezin ujak, ujna, sestrična i dva bratića. Njezina baka (Jerbekova) je plakala i  vikala po selu zar je došlo do toga da moraju zatvarati djecu!?  Moja mama Ana je to čula i otišla u šumu i to rekla tati Josipu. Gospođa Slava ih je vidjela i bojala se da su ih došli izdati a ne moliti da ih se oslobodi. Ali više on nije imao nikakvog utjecaja. Na sreću, uz pomoć jednog gospodina iz Vukojevca ona je oslobođena. To mi je rekla Slava jer smo si bile vrlo dobre. Žalosno je koliko je njezinih potomaka nestalo. Da je bar njezina kćerka pok. Katica živa. Bio je u to vrijeme zatvoren i tatin bratić Ivan Franekov koji je na žalost ubijen. Ti protesti su bili  još jedan razlog da se mojeg oca u tajnosti iz partije otpiše zauvijek.

Sjećam se i da su jednom došle ustaše na kamionima po mamu. Ona je bila u polju. Netko je išao po nju ali je preplašena pobjegla u Veliku Bunu. Ujak ju je pronašao i nagovorio da se javi u Goricu jer bi u suprotnom mogla proći još i gore. To je bilo preslušavanje u kojem  je rekla kako su je svu zbunili i više ne zna što govori. Između ostalog, ustaše su govorili kako su im sve priznala djeca kojima su dali čokoladu. To naravno nije bila istina, nitko nama nije dao ništa.

Otac je kasnije bio na bojištu Hasan-Brdo kod Pisarovine gdje je 27.12. 1944. godine i ubijen, prema nekim pretpostavkama, od poznate osobe ” – završila je taj dio priče gospođa Danica.

Kod nas su uvijek dolazile ekskurzije, gledali su štalu i ostalo gospodarstvo koje je bilo napredno dok je tata bio doma. Nakon rata, kad su bili u ponovnom obilasku, čula sam ih kako međusobno razgovaraju o tome u kakvom je to stanju bilo nekad a u kakvom je bilo tada.

Križ koji nosi oko vrata gospođa Danica nikad nije skidala i uvijek je zahvalna dragom Bogu na pomoći koju joj je pružao u najtežim vremenima sve ove godine.  Vjerujemo da je poruka koju je stalno ponavljala kako je njezin „tatek“ bio zaveden te je u stvari samo imao veliku želju da kad-tad svi ljudi budu jednaki, pouka mnogima i danas. Ni jedna politika niti vlast nikad ne smije biti iznad ljudske dobrote, poštenja i čovjekoljublja kojeg je gospodin Josip Galeković, prema riječima kćeri Danice svakako imao.

Post Danica Crnić rođ. Galeković – Oproštajno pismo mojeg oca: Po prirodnim zakonima svi imamo ista prava je prvi puta viđen na MRACLIN . HR.