Glupo je i zamisliti što bi se dogodilo kada biste negdje na ulicama Berlina, Londona ili Torina zapitali slučajne prolaznike dobronamjernike znaju li tko su Božo Petrov, Zoran Milanović ili Andrej Plenković. Ili ako napravite anketu s istim pitanjem na ulicama Dublina, Budimpešte, Beča ili Lisabona, recimo. Odgovor bi u gotovo stopostotnom ‘iznosu’ i shodno sudu europskih spoznaja o nama bio identičan – pojma nemam! Ne smatram dakako da bi građani nekih od najljepših europskih gradova trebali imati saznanja o navedenima te poznavati ‘vrle’ hrvatske ‘pokretače i mislioce’, no okrenemo li situaciju naopačke pa postavimo pitanja znate li tko su Ivica Kostelić, Luka Modrić ili Domagoj Duvnjak odgovor bi bio sasvim suprotan od ponuđenog ‘pojma nemam’. Ljudi s gradskih europskih ulica znati će čak i tko su Dario Šarić, Borna Ćorić, Marko Pjaca i Šime Vrsaljko.

Glupo je što već mjesecima godinama i desetljećima punimo portale, dalekovidnice i stupce svih fela otrcanim frazama velikih umova, u kojih je izvjesno tek da imaju – umnjake. Ništa drugo i ništa više nisu pokazali. Pa čime su onda tako brzo i tako jasno zaslužili božanski status? Pojma nemam. Jasno je da ih naručioci i vlastodršci /čitaj mediji i masoni/ trebaju, da su njihove minute navodno od prevelike važnosti i da se sve itekako mora i treba zapakirati u najfiniji celofan i foliju i prezentirati kao ‘jedina opcija ili jedina alternativa’. I ako već tome tako mora biti, i ako već ‘pušimo’ desetljećima stupidne priče i napise o ‘nedodirljivima’ iliti onima kojima nikakav sud /pa ni vox populi/ ništa ne može pitamo se – gdje su tu mjesta za prezimena Kostelić, Modrić, Šarić?

Glupo je što istinski likovi koji moraju otvarati informativne emisije to ne čine. Ne daju im za pravo. Oni isti i istinski koji moraju dati ovome narodu istinitu priču o odrastanju, odricanju i priču o malom čovjeku koji uvijek ostaje ‘mali u duši? I kojeg nikakva šuška, lijepi kupljeni natpis ili status ‘nazovi slavan’ neće promijeniti, dići glavu u nebesa i natovariti aroganciju, prijezir i u amanet donijeti navedeni nezasluženi status nekakvog božanstva. Čitam neki dan podnaslov nekog teksta pa piše slavna Ella Dvornik? Ma dajte, molim vas!

Glupo je napuštati nekoga tko te ‘osovio i na noge postavio. ‘We say it all by saying nothing at all’ – pojasnio je Paul Pogba napuštajući Staru damu. ‘Rekli smo si sve ne rekavši ništa!’ Valja balansirati na ljuljački života. Sve je uvijek na nama. Glupo je što ljude na livadu, trg ili ulicu moraju izvesti Pokemoni. A ne šport, rekreacija, zajedništvo. Nema više sijena, motike v ruke, s kravama na pašu, vrta kopati ili kuruzu brati. Nema. Šteta. Nekad se sve to moralo. Ali nije bilo pitanja, kako, zašto, nije bilo potrebe za objašnjenjem.

Glupo je ne uživati. Nekada uživamo u tišini. Nekada smo bučni. Nekada zajedno, nekada sami. Nekad u dobru, nekad u zlu… Može se uživati bilo gdje i bilo kako. Kako je malo potrebno da bi bilo dobro. Ako nam ne odgovara ne moramo tu biti. Ako nam je previše usporimo malo. Ako nam je premalo, tražimo još. Ako ne želimo izgovore, ne postavljajmo pitanja. Ako nam fali, javimo se. Ako nam škodi, maknimo se. Ako ne želimo biti dio nečega, jednostavno ne budimo. Možemo sve sami ali – divno je podijeliti.

Glupo je ne shvatiti da nisu bitne ove činjenice. Glupo je tek što neke priče traju u nastavcima i ‘terete’ puk koji nije željan busanja u prsa i dijeljenja nezasluženih i naučenih pridjeva ko budali šamar, a druge pak traju tjedan ili dva. Ma koliko one slavljene i istinski važne bile. A svi dobro znamo da ništa nije kako se čini.

Post POJMA NEMAM… je prvi puta viđen na MRACLIN . HR.