To jutro, dan prije, nekako su svi užurbani. Deda Janko i tetec Vid opremaju zaprežna kola, i na njih stavljaju lajte, oprane prije nekoliko dana, koji su se sušili na suncu da bi bili spremni za berbu grožđa.

Mama, baka, teta Zora, vujna i ostale žene iz Mikinine zadruge brinu se za jelo koje će se blagovati pri trsju, rasprostrto po travi na čistim stoljnjacima. Kakvih li sve delicija nije bilo pripremljeno! Od pečenih raca, gusaka, krumpira i bažula na salatu, do cijelih štangi tirolske salame koja je u to vrijeme mirisala i bila jako ukusna, a kojoj se je Mala posebno veselila. Jer, nije se jela svaki dan. Pekao se i kukuruzni kruh, a miris gibanice, orehnjače, makovnjače i od sira, razlijevao se je cijelim dvorištem. Mala musava plava, sad već školarka, veselila se beskrajno, jer taj dan nije morala u školu. Cjelodnevno druženje sa ostalom svojom pajdašijom, s kojom je haračila po svim kletima i bregima u blizini, bilo je za nju neprocjenjivo. Osim toga, Šiljakovina, gdje su njezini imali trsje, bila je daleko i za nju je to bilo jedno veliko putovanje, putovanje zaprežnim kolima koja su vukle njezina Zeka i Siva teca Vida.

Jutro je bilo maglovito, sivo i prohladno. Mala je ustala rano, jer Zeku je trebalo upreći, pomoći djedu, i bez nje berba nikako nebi mogla početi. Kada je sve bilo spremno, Mala se je sjela na žuti sic pleten od pruća, ispod čijeg poklopca za sjedenje, su se nalazile košare sa obiljem hrane, koja je bila priređena dan prije. Umotanoj u deku, djed joj je dao uzde u ruke i dozvolio da upravlja kolima. Polako se je slagala kolona i drugih berača koji su išli k trsju gotovo isti dan, a prolazili su tuda i iz drugih sela, ali naročito iz Mraclina. Taj dan kao da je cijeli Mraclin bio po Vukomeričkim bregima. Išlo se je kroz Dubravu, putem između Male Bune i Mraclina, i nastavljalo dalje za Šiljakovinu. Dug je to bio put za Malu. Prelaskom Male Bune, počeli su se pojavljivati prvi bregi Vukomeričkih gorica, neki manji lako savladivi za Zeku i Sivu, a neki veći i opasniji, pa su se kola morala zavirati da ne bi otišla nizbrdo. Zadnji, visoki brijeg, nalazio se je tik pred ulaskom u njihovo trsje. Vezmarovići su već bili u svojoj kleti, a njihovi muškarci su se već spuštali između trsova, sa velikim brentama na leđima, punim grožđa, koje se je sipalo u lajte na kolima i greštvalo na licu mjesta sa jednim štapom koji je na kraju imao rašlje, pa se je na vrhu počeo pojavljivati prvi slatki sok od grožđa, mošt. Sve je bilo tako užurbano i živo, ljudi su se dovikivali z brega na breg, šalili se i sve je bilo tako veselo. Mala je razmišljala samo o jednom. Košarama ispod sica na kolima, punim prefine hrane. Jedva je čekala da se prostru stolnjaci i da se ide jesti, i nikako nije mogla razumjeti zašto svi odrasli prvo bježe među trsove, da bi pobrali grožđe.

Blizu Vezmarovićeve kleti, nalazila se je jedna jama ispunjena vodom u kojoj su se napajali konji. Mala se je bojala te jame, jer bilo je zabranjeno njoj i njezinoj pajdašiji da joj se približavaju. Zamišljala je kako je vjerojatno jako duboka, pa ju je onda, u strahu, i izbjegavala. Svako malo, morala je ići po vodu na Golubinec, mjesto na kojem je izvirala čista voda koja se je spuštala niz brijeg obrašten šumom. Bila je to najbolja, hladna pitka voda koju je Mala ikada pila, čak je i djed kada bi išao k trsju tijekom godine, uvijek donosio doma te fine, izvorske vode.

Grožđe se je bralo u košare, sipalo u brentu koju je do kola nosio Malin otac, a djed je stalno upozoravao da se poberu i bobice koje su otpale s pokojeg grozda. One ljepše grozdove mama je odvajala u posebnu košaru, jer ti su bili za jelo, a Mala je slijedeći dan jedan dio nosila u školu, kako bi počastila učiteljicu. Da se ne bi previše dosađivala, Mala se je šuljala oko Vezmarovićeve kleti kraj koje je bio veliki kesten. Iako se nitko nije ljutio na nju što ih bere, mala se je bojala Ivca, i susret sa njim izbjegavala je pod svaku cijenu.

Napokon su se počele skidati košare sa hranom. Mala je cijelo vrijeme zanovijetala s pitanjem – „Kada ćemo ići jesti?“ – i napokon je dočekala taj trenutak kojem se je zapravo najviše veselila. Nikada i nigdje okus hrane nije bio bolji ni ukusniji nego li pri trsju, pa čak i one hrane koju mala doma nikada ne bi niti probala. Jednostavno, bio je to posebni trenutak za sve berače okupljene oko jela, a kako ih je bilo puno svaki je taj zajednički zalogaj bio presladak. Pravi blagoslov za sve!

Kako je dan odmicao kraju, berba je završavala, a lajtovi se punili mirišljavim grožđem. Djed ih je zatvarao i na vrh svakog stavio ukras od trsovog lišća. Kolona berača ponovno se je slagala i zajedno se kretalo kući. Od umora, Mala je zaspala na svojem sjedalu. Stigavši kući, odrasli su dalje poslovali sa grožđem i spremali ga u veliki beden, ogromnu drvenu posudu u kojoj je onda neko vrijeme stajalo i pretvaralo se u vino.

A Mala, Mala je puna dojmova legla u svoj krevet i slatko zaspala shrvana umorom. Jer dug je bio taj put, put do Šiljakovine i natrag.

Post IDEMO K TRSJU je prvi puta viđen na MRACLIN . HR.