Legendarne momčadi

30. siječnja 2017. Ponedjeljak 17:09

Skice iz povijesti Nogometnog kluba Mraclin

Vrijeme je resurs koji je ograničen. Najljepše što nam netko može dati je svoje vrijeme. Što više godina imamo to smo sigurniji da je bitan mir u nama, a on nerijetko dolazi ‘ruku pod ruku’ s vremenom.

Mnogo smo vremena posvetili i darivali ovom klubu. Mnogo je istrčanih kilometara iza nas, poneke psovke, svađe, žuti i crveni kartoni, kazne od nekoliko mjeseci, potrgana prijateljstva i mirisi i okusi loše odrađenih poluvremena.

Jutro, k’o svako jutro, znalo je biti poput onih velikih osjećaja kada misliš da će se rodit nešto veliko unatoč tome što je vani sivo i što je sve protiv tebe. Što pogled na poredak nije lijep i što ih još uvijek ‘čitamo naopačke’. Ili ih ne otvaramo, što je – dakako – znatno depresivnija opcija. I potpisivanje predaje? Osjećamo se poput pustinjaka na otoku koji nikako da sjedne u čamac i pokuša… Ponedjeljak je uvijek stvoren za veće priče.

O čemu ćemo danas? O nogometu, dakako. O legendarnim momčadima iz – od ove godine – 85 godina duge povijesti Nogometnog kluba Mraclin. Pod pojmom legendarne momčadi uvijek se znaju lomiti koplja, iako su kriteriji gotovo uvijek isti: to je momčad koja je ponajbolja, uspješna i dugovječna, ona u kojoj su mnogi najbolji u tom vremenskom trenutku. Ona koja je posebna, koja je ostala u sjećanjima, ona čijih jedanaest, ili barem sedmoricu, znamo naizust.

Ništa nije ljepše od osmijeha zaljubljene žene. Kažu. Nas ipak zna ‘dodirnuti’ osmijeh kada pogledamo neke stare fotografije. I sjetimo se onog zanosa, ponosa, onih driblinga, onih centar šutova i golova, onih uklizavanja i onih trećih poluvremena…

Sjećati se ili ne, nevažna je stvar današnjeg društva. Nažalost. Svi su ionako zaokupljeni svojim problemima, sve nas opako ‘pucaju’ minus ovog siječnja.

I dok listam po ‘programu svog kompjutora’ susrećem poznate sa mahom crno-bijelih fotografija. Neki od njih nisu više sa nama. Na njih smo položili sjećanja. Sjećati se moramo, sjećamo se, ali moramo i podsjetiti da bismo ih se – sjetili.

**Nogometni klub Mraclin, 60’ih:** Dragutin Kos-Čomi, Marko Kos Čikov, njegov Lacko, Ivan Vukašinec Capa, Zlatko Galeković Đo, iza njega Marijan Mrkoci, Vlado Popek, iza njega Vlado Greif, Dragutin Krizmanić, Josip Galeković Joškec i Stjepan Kovačić – Deda Ribič (stoje); Franjo Štuban Tombrek, Ladislav Štuban, Stjepan Križanić Klinec, Branko Kelin (ili obrnuto) te Franjo Galeković Ferenc (čuče).

**Nogometni klub Mraclin, 70’ih:** Zlatko Čunčić, Mladen Galeković, Franjo Križanić, Dragutin Cvetnić, Nikola Galeković, Zlatko Kovačić, Josip Galeković (stoje), Dubravko Turkalj, Stjepan Kundić, Zlatko Galeković Šera, Franjo Turk Merđo, Marijan Vinetić i Zlatko Cvetnić Šeki (čuče slijeva).

**Nogometni klub Mraclin 80’ih:** Zlatko Čunčić, Davor Štuban, Ivan Vukašinec, Željko Cvetnić, Anđelko Kasunić, Slavko Miljković, Stjepan Rogina, Nikola Zaluški Homer, Nikola Galeković (stoje); Davor Galeković, Damir Bolarić, Zlatko Galeković, Ratko Cvetnić, Zlatko Kos, Franjo Galeković, Zdravko Štuban (čuče).

**Nogometni klub Mraclin 1997.:** Dražen Kovačić, Davor Štuban, Miroslav Galeković, Drago Kos, Josip Zgodić, Krunoslav Kos, Bruno Kos, Danijel Jazbec, Josip Golubić, Antun Galeković, Drago Okun, Neven Karas, Darko Crnić, Josip Mučnjak (stoje); Ivan Brozinčević, Zlatko Galeković, Danijel Vinetić, Jurica Gotal, Tomislav Gotal, Miljenko Bera, Dražen Belčić, Igor Kovačić, Dražen Dandić, Mirko Vincek, Vitomir Štuban (čuče), te Željko Praštalo, Stjepan Trputec, Bruno Kumic i Mario Tandarić (čuče).

Živjeti nogomet, nogomet kao dio života, utakmica života, životna prilika… Sve su to bile šezdesete, sedamdesete, osamdesete… Da, život je zaista kao nogomet. Pobjednik nije uvijek isti.

Post Legendarne momčadi je prvi puta viđen na MRACLIN . HR.