Ljeti sam obično iznimno lijen. A danas je prvi dan ljeta. Ljeti mi se obično ništa ne da. Kao i uvijek tekstualno mogu ponuditi skice, poneku crticu, zgodno složenu rečenicu ili vlastitu opsesiju; ali koga to zanima?! Ratko je nešto napisao, zatražio ili zamolio, pa idem… probati… napisati… A ljeti mi se obično, znate već…

Promatram je u retrovizoru dok se približava dobro poznat mi hod. Zagrije me na trenutak sjećanje iz mladosti. Kao da je vidim kako se udaljava od moje kuće, gleda prema unatrag prema kućnim vratima gdje stojim. Dok otvara vrata auta vidim da joj godine ni vrijeme ne mogu ništa. Hodali smo paralelnim ulicama, deset minuta pješke, u broj koraka ne bi stale sve te naše uspomene, suze, smijeh, tuge, radosti, popušene cigarete i crveni Marlboro, glavobolje, mučnine i dokazivanja…

Nismo znali što nam se dogodilo, osim da se smijemo više nego inače i da nam je slika nekako mutnija. Pašteta i paradajz na kruhu, dosadne šetnje u nadi da ćemo razbiti dosadu; danas ispijamo kavu na sunčanoj terasi, za ovih rijetkih susreta. Uvijek se iznenadim kako pamti datume i događaje.

Danas sam pozvan na roštilj, a dan sam odlučio započeti kavom, kako drukčije? Vjerojatno duhovno sve više zrijemo kako fizički kopnimo, skidamo se iz vlastitog ega u kojeg smo uvučeni desetljećima. Ono što smo nekad prepoznavali u drugima danas prepoznajemo i u sebi. Ipak napredujemo.

Čuvaj ljude koji ču(va)ju tvoju tugu, sa srećom je lako, na nju se zakače svi. Tako nekako je bilo u mojem slučaju prošlog vikenda. Tako će ponovno biti vrlo ubrzo kad život opet pokaže da se vrijedi smijati, nekad malo više brinuti, biti zahvalan i slaviti život. Iz osobnih razloga ‘odjavio’ sam se jednog dana, vratit ću se kad – osjetim potrebu.

Život me je podsjetio kako je lijepo biti prisutan, uzeti kanticu i zaliti cvijeće, ne razmišljati o moranju ispunjavanja ciljeva, na to da zaista ima vremena za sve, na to da je uvijek pravi trenutak i da nikad nije pravi trenutak, na to za koga ili što se (ne)vrijedi boriti. Podsjetio me da je vrijeme za podvući crtu, a kad ju podvučem nema povratka. Da. Život sjedi pored mene. Malo sijed, poprilično crno humoran, dubokog pogleda i prekriženih ruku.

Proklete devedesete nisu donijele ništa dobroga, pomislim. More sirotinje, uništene priče i razbijene ljubavi, suzne sudbine turskih sapunica i šaku tajkuna. Razbijem malo tu nelagodu svojim iskustvom o puknutim šavovima, pa jedan smijeh izazove drugi i naoko je opuštenije. Stižu nove odluke i stari procesi, odlučio sam i dalje eksperimentirati s određenim načelima uspjeha. Možda netko doista smatra da sam lud, ali nekad to i sam pomislim pa je u redu…

Svjesno ili manje, sustigla su nas neka vremena. Koji je idući korak? Jesmo li dovoljno dobri? U kojem smjeru krenuti? Početi pisati knjigu? Potpisati ovaj ugovor? Potpisati onaj ugovor? Gdje se vidim za godinu dana? Zašto ne nabavim psa? A mačku? A što je s onom objavom one kolumne? Moram početi šetati, leđa mi pate. Je li ovo dobra ideja za novi tekst? Što ako uspijem? Početi šetati. Što je za mene uspjeh uopće? Neću psovati, ali nisam daleko od toga. Grlo mi šteka, ali nisam jedini…

Portali su užasno stupidna stvar. Posebno oni koji se bavi jedino žutim. Izbjegavam ih u odista širokom krugu. Ako nema političke krize u tuzemstvu ili inozemstvu, ako nema samozapaljivog ili pomahnitalog negdje na engleskim ili francuskim ulicama, ili ako nema sučevog slobodnog uvjerenja – oni su nebitni. I zašto netko u istom trenutku baš mora znati da se to dogodilo? Zašto netko baš odmah mora konzumirati lošu vijest, zašto? Da li samo zato što dobre vijesti ne postoje ili zato što je neprikladno o njima uopće pisati? Ako želite biti vrijednost društvu napravite nešto za njega. Jer, koga zaboli ima li netko sto tisuća ljudi na mrežama ili nikoga. Ako ne dajete nikakvu vrijednost.

Lagao bih kad bih napisao da u posljednjih tjedan dana ne razmišljam previše. Itekako razmišljam. A pretjerano razmišljanje često uhvati one koji (pre)malo rade. Što ne boli nije život. Što ne prolazi nije sreća. Zapisao je davno Ivo Andrić.

Post She je prvi puta viđen na MRACLIN . HR.