Debelo kasnim za aktualnostima ‘vrijednim’ komentiranja. I promišljanja koji nas okružuju. Vjerojatno je razlog tome jer sam imao previše svojih. ‘Što da radim bez akcije po čitavi dan’ bilo je pitanje svih pitanja i ostaje tako u ovim danima kad – rekel bi opet Johnny -‘mrtvi fazani lete, a nijedan ne pada’…

Napiši nešto ljubavno, reče mi prijatelj neko jutro na jutarnjoj kavici na rubu turopoljske metropole. Nasmijao sam se sam sebi. Ponekad se još samo možemo nasmiješiti i reći ‘zbogom’. Pristao sam  jer je vrijeme ljubavi gotovo uvijek prolazna stvar. A zapravo mi je želio poručiti nešto sasvim drugo. Kolumna ti je u teškoj depresiji, reče mi Mučnjak na tribini najvećeg turopoljskog stadiona, daj malo radosti. Kavicom nas je jednog drugog jutra dočekala gazdarica Andrea, rastumačila kvalitetno kako jutarnje mora biti duže, a dok je vani tiho sipalo nekakav zalutali mačak prpošno se gegao Ferijevom livadom.

‘Kiša i mokri kolnici usporavaju promet, prilagodite brzinu uvjetima na cesti’, dočekao me naslov tog ponedjeljka. Monotoni su mi dani. Ni ljubav ni tuga nisu tu, zaobilaze me u širokom luku. Obično hladno ništavilo. Krenuo sam u šumu. Ljubav prema vrganjima ovih je dana iznimno velika. Samo u šumi možete naći mraclinsku svitu na jednom mjestu; Đelo i Ana u niskom letu, Kiki s kapom nakičkan friškom bijelom bradom, susjed Žac Ježovit uči sina Damjana di se treba naluknuti, plemeniti Dragec Matanović će da je leto ‘za prste polizati’ i da ih nigdar ni bilo tuliko; zaletil se i Roberto Carlos (to vam je novopečeni Obrežan, kuća iza Okyja) da pomogne Martinu, sretoh v subotnje jutro – ili je bila nedjelja – Jannyja nabrijanog i začuđenog ‘pa ni v sedam vjutro nemreš biti prvi v šumi’. Dakako, kum Serginho tam spije, a Koka to zna – neki veli da ga je kod Hadžića satr’o gumenjak vrganjof. Navratil je i Bek, pa nas je isti taj Serginho na ‘pasja kola’ izvređal kaj trgamo vrganje z rukami. Bil je v pravu, fakat smo lešinari. Stari prec je, tvrdi, nabral 600 kila, Rusi nisu šteli otkupiti ostalih 120 kila. Ljeto 2017., za pamćenje, kud god se okreneš oni, vrganji…

Ljeto je već dobrano zauzelo kalendar, a noći su prohladne. Ili je to samo samoća srca? V kanti sam uredno dofural drva i zapalil prvi ljetno-jesenji kamin. Da se najde. Odmah sam križa prislonil na kamin. Le po, vrag si ga neka… Vesna nas je pozvala na Ples. Da se odmah razmemo – ja plesati ne znam. Odsutnost ljubavi prema nečemu svakako utječe na to kako doživljavamo svijet, pa shodno tome i ples. Da se odmah razmemo i da ponovim – ja plesati baš i ne znam, da budem sasvim jasan – nikad nisam ni znal. Volim valcer, to mi još nekak i ide, kaj je je… Nekad sam si i mislil da bi (možda) trebal skočiti do kakve plesne škole, ali kako sam na putu prema istoj uvijek ‘nekam navrnul’ nikad zapravo i nisam došel. A imal sam stanovitu volju, kaj je je…

Vrganji ne dolaze na poziv, niti na molbe. To smo uvidjeli i saznali svih ovih dana, jutara i popodneva. Vrganje ne zanimaju naši prohtjevi. Cinično se smiješe dok ih pokušavamo pronaći, najčešće na krivim mjestima. Gledaju nas kako se bjesomučno borimo da ih uvrstimo na jelovnik, umilne i obostrane. Rugaju nam se dok ih iščekujemo na crvenim tepisima, glavnim ulazima, s puno pompe i najave. Istina je i da ljubav u ljudsko srce najčešće ulazi na sporedni ulaz ili pak kroz prozor koji je malčice otvoren i to tiho, na prstima i sasvim neprimjetno. Tada počinje lagano zviždati, pjevušiti, plesati. Šapat preraste u glasan govor, a ako ju ne poslušamo, počinje urlati. Krikovi su joj takvi da nas probude u tri ujutro i sasvim potjeraju san. A u njemu vrganji…

Pondelek je. Dosadno za po…. Neću kleti; veli Urednik da i vrla gospoda i učeni ljudi čitaju naš portal, pak zakaj bi se baš denes, kad sam već znalački čkomel mjesecima, pokazal kakti neodgojen, bezobrazan i priprost (kakav ionak jesem). A još k tome i ne znam plesati. Pustil sam si odmah Olivera i Husara i ‘Nocturno’. Nemam pametnijeg posla. Svi oni koji su slobodni i iole normalni su v šumi dok još ima ‘ljubavi’ i dok im glave vire iz zemlje i dok još imamo prava na nadu. Pa si sve mislim, a mislim dakle jesam, zakaj se i danas ne bi zaletel. Valjda su mi nekaj ostavili, a ako i nisu, bum si mislil na – nešto ljubavno.

Post Nešto ljubavno je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.