Današnje jutro osvanulo je obasjano suncem. Iako su tragovi mraza još vidljivi na vlatima trave, sunce mi šalje toplinu, neobičnu za ovo doba godine. Pristavljam kavu, taj crni napitak, bez kojeg mi je nezamisliv početak dana. Onako gorka, bez šećera. I tako već godinama. Ako ima ljekovita svojstva, dnevno ubačena doza, sigurno iscjeljuje moj organizam.

Ujutro, sva ubundana, radim biciklom turu do dućana, potpuno se predajući zrakama sunca. Danas su nam stigla i dva drvena štanda u Park, koje ćemo koristiti za naš Advent. Ispijam još jednu nesicu kod kume Vere, uz čašicu razgovora, pretepajući svakodnevne dogodovštine iz našega sela.

Moram na sprovod. I ne, nije to samo sprovod, to je istinski oproštaj od školskog mi kolege i prijatelja Šeše. Ne vjerujem još da odlazim odati mu zadnje poštovanje, jer još nisam shvatila da je otišao, da ga više nema. Dolazim među prvima i ulazim u hladnu dvoranu okićenu sa bezbroj cvijetova oproštaja. Stojim nepomično, a sjećanja naviru. Jedan Očenaš za prijatelja i suze, jedno posljednje zbogom.

Kako imam dovoljno vremena, obilazim grobove svih meni dragih, rodbine, prijatelja, susjeda. Nižu se slike njihovog postojanja, neke već pomalo izbledjele, neke još tako žive. Svraćam gotovo uvijek, na posljednje počivalište mojega učitelja Jurdane i supruge mu Ane. Dva drvena križa na kojima su slova gotovo izblijedila. Pomislih, kako otužno izgleda, i pomalo me je sram. Možda bismo trebali više voditi brigu o posljednjem počivalištu čovjeka koji nam je dao osnove života, ne samo u naobrazbi, već i u izgradnji onih nasmijanih klinaca u poštene i časne ljude. Dodatno me je rastužilo počivalište mojih Kumice i Kumeka, te babe Jutke, koji su me gotovo othranili, pruživši mi mnogo ljubavi. Nigdje više njihovih imena niti prezimena nema. Ovdje će počivati neki drugi, strani ljudi, koje ne poznajem, a koji su kupoprodajom došli u posjed tog svojeg posljednjeg komadića zemlje. Tužno.

Ispred hladne dvorane skupilo se mnogo ljudi. Pripadnici Hrvatske vojske, u svojim maskirnim uniformama, stoje uz lijes prijatelja i suborca. Rijeka ljudi pognutih glava kreće prema posljednjem počivalištu. Počasna paljba, truba, i „Fala“ za kraj. Fala za sve, za dobrotu, za poštenje i požrtvovnost, fala za mnoštvo godina, fala za život. Zbogom prijatelju, do nekog novog nam ponovnog susreta.

A sunce, sunce se je i dalje smijalo i grijalo naša tijela, osvjetljavajući put duši tvojoj prema nebu. Kao da i ono zna da smo danas ispratili baš tebe.

Post Iz mojeg dnevnika: 20. studenoga 2017., ponedjeljak je prvi puta viđen na MRACLIN.HR.