Spomenuo sam dragom prijatelju da je danas rođendan našeg Vladeka Vinetića – divnog čovjeka koji nam događaje na našem portalu fotografijom pretvara u čaroliju. Dragi mi prijatelj javlja, lijepo, divno, ali ovdje, u Dalmaciji je dan žalosti. Vjeruj mi, prijatelju, i kod nas u Turopolju je velika žalost. Svaka nota koju nam pjeva na radiju veže nas uz neki lijepi događaj.

Ali, zašto samo lijepi, zašto samo pozitiva? Zato jer je Oliver cijeli svoj vijek jedino to i bio – samo pozitiva, ljubav, duša, srce, pisma… Koliko se nacija zajedno veselila nogometašima, isto tako zajedno plačemo za našim Oliverom. Ne znam tko je izmislio priču o jazu između sjevera i juga? Volimo vas, naši Dalmatinci, posebno kad nam uđete u pore kao što je ušao Oliver. Šaka suza, vrića smija…je li potrebno i jednu riječ dodati na to. Volimo te, Olivere, i zauvijek ćeš biti naš, ukomponirali smo tvoj dalmatinski štih u naše turopoljske, zagorske, slavonske, hercegovske, ličke, istarske i sve ostale hrvatske ljubavi. Nikad nam nećeš izaći iz njih. Pjevat ćemo tvoje pisme dok nas ima. Kad god došla, dobro došla mi… suze teku nekontrolirano… Ali, u vjeri sigurni smo da ćemo se sresti gore kod Njega, jer cijeli si život živio i radio ono što On traži od nas – ljubio, dijelio i pjevao o ljubavi. Sve nježne riječi svijeta… to je bio tvoj život! Hvala ti jer si nas tolike godine hranio ljubavlju!

Tvoji Turopoljci!