Nemaš inspiracije ili imaš previše izbora pa kupuješ vrijeme jer ne znaš točno što ćeš sam sa sobom? To je moj život u jednoj rečenici u posljednjih mjeseca dana.

Siječanj se posljednjih desetak godina pretvorio u mjesec u kojem se skupe sve obaveze pa vrhunac stresa uvijek nekako nastupi do kraja veljače. Ovaj siječanj je, tješim se, posljednji takve rutine. Zauvijek. A ispred mene se nalazi prazan prostor budućnosti s bezbroj mogućnosti.  Od prošlog siječnja prošlo je „samo“ 360 dana, više manje. U međuvremenu ostvarili smo dosta, ali znatno manje od onog što smo mogli, po vlastitoj procjeni. Svjesni smo da nas ta vlastita procjena zavara jer od sebe imamo prevelika očekivanja, ali i toliko izbora. Upitah Ratka pred koji mjesec ‘koliko dugo nastaje tvoj roman’, nije mi dao decidiran odgovor. Znam da traje, proces je to, tinta je za.ebana stvar, tek se osuši a ti bi već nešto mijenjao. Preda mnom je nekoliko edicija, trebalo bi početi, ali ne ide. Još ne ide. Zato se prisiljavam i vjerujem da ću svaki dan ovog tjedna ‘položiti’ tekst na ove stranice. Nemojte mi zamjeriti. The Beatles su svirali posvuda – po malenim liverpoolskim gajbama i čumezima, na krovovima zgrada i na oranicama – i ništa ih nije omelo da budu jedni od najvećih. Ja nemam tih ambicija. Ja bi samo da me nešto pokrene, a znam da ako neću sam neće nitko drugi.

Prijatelj će mi reći da u svemu kasnimo ili kaskamo isključivo stoga jer imamo previše izbora. Vidimo ih i u životima drugih, u medijima, na društvenim mrežama, sve je prividno nadohvat ruke. Primijetili smo da se onda izvlačimo da nemamo inspiracije jer imamo previše izbora, i tako u krug. Zabrinjavaju nas gajbe i čumezi Liverpoola.

            Sjedimo nas dva, pijemo jednu od onih godišnjih brzih kava između života koje vodimo, svak na svom kraju države koja se zove stol. Baš kao što smo sjedili poneko desetljeće unatrag. Kao da se ništa nije promijenilo. Razgovaramo, područje života koje sam ja obavio, njega tek čeka i obrnuto. Nekako usput uspijevamo shvatiti da ciklus nikada nije završen. Ciklus okolnosti je uvijek u toku, čitavog života slažemo kutije okolnosti. I pijemo jutarnju kavicu. Premještamo ih,  s ponekih brišemo prašinu, na druge dopuštamo prašinu. Kao da je život nekakvo platno koje doživotno slikamo nespretnim, zatim malo više spretnim prstima.

Kao što to obično biva u dubljim odnosima, preslažemo i kockice sebe, jedan drugom naglas. Divimo se onima što smo ih složili, pogotovo onima koje smo složili nakon višegodišnjeg preslagivanja. Učimo jedan od drugog, podržavamo se i odjednom zajednički dolazimo do zaključka kako je život doživotan proces. Vidiš, nikad se ne završava. Okolnosti se neprestano izmjenjuju. Ni mi se nikada ne završavamo. Što ćemo sada, ako to znači kako smo nesavršeni?

Srijedom, i još pokoji dan u tjednu, obično ne podnosim buku. Ni te aute koji u večernjim satima ‘paraju mir’ na potezu od Križajna do Penezića. Čemu po pedalama, čemu? Posljednjih godinu dana život nam ide u smjeru u kojem sam zacrtao da iskoristim svaku priliku za rast i napredak, bez obzira jesam li u Mraclinu, Zagrebu ili negdje drugdje, na liverpoolskom Anfieldu ili krovu neke zgrade. Izgubio sam taj osjećaj da je „drugdje bolje“, što ne znači to što mislim da znači. Ja nisam neki desničar, niti ljevičar dakako, dok sam igral nogomet rekli su mi da se držim ‘centra k’o pijan plota’.  Davno sam povukao paralelu je li ikad ikakva vlast utjecala na moj život direktno, na bolje ili na gore!? Nije. S nečijim stavovima sam se mogao složiti, s nekima nisam, no ništa od navedenog nije utjecalo na moj uspjeh ili neuspjeh na stranici na kojoj piše posao, dnevni raspored ili svakodnevni život… Ništa, osim mene samog te mog (ne)rada.

Sve sam više počeo promatrati što netko radi, a malo manje slušati ono što govori. Kažu da to dođe sa godinama. Valjda. Iz tog razloga sam odavno prestao trpjeti i slušati opaske kad mi se krenu nabrajati razlozi zašto ne bih trebalo voljeti ono što radim. Ako ti drugi tupe kako je sve u glavi, a ti kolutaš očima jer na velikim ekranima se izmjenjuju političari i ostale sumnjive persone koje kradu i lažu, i samim time ti ubijaju volju za životom. Vrijeme je za zapitati se kako doista jedan političar utječe na tvoj život i kakva si osoba kad dopuštaš da neki vanjski faktori kreiraju tvoje (ne)zadovoljstvo? Vrijeme je da krenem zapisivati.

Jer, moja publika nisu salonski intelektualci, koji sve lamentacije čitaju kroz naočale sa zlatnim okvirima, moji crteži su uglavnom zadimljeni i crno-bijeli, moja publika su frajeri iz Cimbinog podruma i svirci koji piju po kvartovskim čumezima, pa čak i umirovljenici sa njemačkom adresom. To nije metafora, to nije politika. To je stvarni život.