O Antunu Kosu svi znamo sve. Jedan od najpoznatijih parikožarof. Ponekad mu je to drago, ponekad i ne. Znamo da je fetivi parikožar, vjerni muž svoje žene Darinke, ‘father of two’ bi rekli v Gruntovcu (to je ono kaj je ‘registrirano’), znamo da nam bu baš on – jer zato postoji vrlo velika vjerojatnost – ‘preko riti zadnji grumen zemle hitil’, a znamo i da je uspješni gospodarstvenik i uspješni predsjednik Dobrovoljnog vatrogasnog društva. S Antunom se u bilo koje doba dana može na bilo koju temu. Tako je bilo nekad. Takav je kad je neslužbeno. Danas je ponajprije službeni, pa zatim oprezni gospodarstvenik, oprezni vijećnik Mjesnog odbora Mraclin, a odnedavno – kad je videl kak’ pucaju biskupi – i oprezni lovac. Tema za dvoje normalnih – a mi se baš takvima smatramo – ima i previše. Subota ujutro, zasjeli smo čvrsto pri Pateru, kaže da se tu ‘nekak najbolše oseća’, pa nismo niti mi smjeli reći koju protiv.

1 – Statistički podaci govore da gospodarstvo u Hrvatskoj i kašlje i šteka, mladi koje susrećem ili s njima poslujem govore da pola zarade daju državi, a ona vrlo malo čini za njih, kako za njih tako i za nas. Tvoja tvrtka je, slobodno možemo reći, primat na našem području. Koliko ti osjećaš loš odnos države prema svojim ljudima? Američki povijest je davno zapisala da ‘nije važno što je Amerika tebi dala, bitno je što si ti dao njoj’, kod nas je sintagma obrnuta – Hrvati su dali za ovu državu, i još uvijek daju, a ona im je čak i ispod onog što uobičajeno volimo reći – maćeha na kvadrat. Ili se ja varam?

Antun: ”To da gospodarstvo šteka i kašlje, kašlje i šteka onim gospodarstvenicima koji se ne prilagođavaju tržištu, odnosno na tržištu treba znati ‘plivati’. Treba se prilagoditi, treba znati zadovoljiti vlastite interese i biti zadovoljan malim stvarima. Svako srljanje u nešto što nema ni cilja ni smislenog kraja nije dobro i završava tom mogućom pretežitom konstatacijom da ima problema i da šteka. Kod mene nije takav slučaj.’

2 – Stalno si u pokretu, okružen i ljudima i razgovorima, dakle i različitim temama, kako doživljavaš život u Velikoj Gorici; neki kažu da smo jedan od najpoželjnijih gradova za život, preko nogometa smo postali i prepoznatljivi, misliš li da smo pri vrhu ili su naši limiti kudikamo veći i još dosta toga imamo napraviti, na razini Grada? U kojem pravcu treba krenuti?

Antun: ‘Točno je da je Grad Velika Gorica prepoznatljiv, točno je i da to nije samo zbog nogometa, iako je nogomet prošle godine napravio znatnu promociju. Tu su i vatrogasci, jedna smo od najbrojnijih zajednica u Hrvatskoj, pa čak i na državnim natjecanjima pokazujemo zavidne rezultate. Mislim da je pravac u kojem ide Velika Gorica kvalitetno određen, treba ga se držati i na čelu sa gradonačelnikom Draženom Barišićem krenuti u daljnje poboljšanje i identiteta i svega što je moguće ostvariti.’

3 – Mraclin se veže na turopoljsku metropolu i ovisan je o njezinom proračunu za kojeg puno izdvajamo, preko jakih mraclinskih tvrtki i obrtnika i svih nas. Stereotip je već da Velika Gorica puni županijski proračun kao najveći grad, a navodno najmanje izvlači iz njega i još nije imala župana, slično je – čini mi se i s nama – Mraclin daje i puni proračun, a ‘povlači’ malo, ili ja to ne vidim? Mraclin vizualno gubi korak sa suvremenim,  imamo i čuvamo svoje čardake, ali nam bježi moderni izgled, bolja osnovna infrastruktura…  Zaslužili smo više, a to treba netko kvalitetno komunicirati sa vlastima u Gradu.

Antun: ‘Izvjesno je da smo direktno vezani uz Veliku Goricu i njezin proračun i da bi se trebalo više učiniti za naš Mraclin. Možda. No, mislim da je Mraclin konačno uspio posložiti vlast u Velikoj Gorici i Mraclinu, točnije u oba je ista politička opcija. Prije to uglavnom nije bio slučaj. Nadam se da će krenuti na bolje, treba vremena, strpljenja i dobrih projekata, koje opet treba znati komunicirati sa čelnim ljudima Grada. Vjerujem da smo mi to sposobni’.

4 – Predsjednik si Vatrogasnog društva, ja nemam pravu predodžbu o tome, vidim kad uniformirani ljudi idu na knajpu i poslije skupština pričaju i dvoje gdje su bili najbolji gemišti, a gdje kotlovina, kobasi ili nekaj drugo. Šalim se, dakako. Veliki je to ‘kolektiv’, puno je tu generacija, ima i dosta posla, uživaš li u činjenici da si uspio sve to riješiti – dugovanja i neslogu ponajprije?

Antun: ‘Mislim da se to i pokazalo i vidljivo je, posebno je tome bilo tako prilikom organizacije 130 godina Dobrovoljnog vatrogasnog društva, gdje je Grad odvojio sredstva za uređenje našeg vatrogasnog doma, staze za vježbanje ekipa, da je travnjak – kak Mraclinci znaju reći – kak Wimbledon. Bez većih problema i vrlo organizirano sudjelovali smo na natjecanjima u 2018.godini, nastupili smo sa 8 ekipa u svim kategorijama. To nije bilo, niti je, lako odvoditi i organizirati, ali ekipa zadužena za provedbu nema problema i prepuna je entuzijazma i sve im prolazi na željeni način’.

5 – Na kraju svega je uvijek obitelj, ili na početku, kako za koga. Gdje se vidiš kroz deset godina, što te i dan danas najviše veseli, a što ljuti, te koje je osnovno geslo pod kojim jedriš sve ove godine?

Antun: ‘Obitelj me, dakako, podržava u svemu, da nema njih teško bi mogao sve to posložiti. Stoga, hvala Darinki koja me trpi, sinu Ivanu koji mi pomaže i ‘uletava’ kad ja ne stignem, kćerki Anamariji na moralnoj podršci. Motto mi je – ništa ne ostavljaj za sutra što možeš napraviti danas. Za deset godina vidim se okružen unučadi i nastojat ću pomagati u vođenju posla. Mirovinu vrijedi zaslužiti i na tom sam putu’.