Volim fotografije. Sačuvaju trenutak koji je zauvijek prošao. Ponekad ne znaš pravu vrijednost pojedinog trenutka, sve dok ne postane uspomena. Volim fotografije i čuvam one iz kluba. Godina i nije toliko bitna, iako uvijek tako mnogo govori. A klub? On je prihvatio svaki dio mene, svaki dio tebe, svaki dio nas, i nikada nije tražio da se mijenjamo. A promijenio nas je.

Među nama više nema Čomija, nema više Balevskog, dvije istinske legende. Sve se mijenja. Nema više nikoga iz postave Uprave Nogometnog kluba Mraclin u aktualnoj upravi kluba. Nema. Na poleđini slike datum zapisan olovkom – 5.2.2003. Profesor Stjepan Cvetko zapisao je u ‘Mraclinačkom nogometnom mementu’ i ovo: ‘Nebrojeno mnoštvo nogometnih mogućih poteza privlači igrače i gledatelje. U toj igri uvijek je moguće nemoguće. To joj daje privlačnost i nesigurnost ishoda. Lopta je kugla, dakle ne možeš joj doći na kraj i odrediti broj mogućih poteza’.

Bit će i ostat će vjerni nogometu. Do posljednjeg daha i pogleda, nastavlja profesor Cvetko, nogomet će ih, prek na prek, prožeti. Samo, prek na prek, Mraclinčanin može dihati do posljednjeg daha i gledati do posljednjeg pogleda za svoj Mraclin.

Volim fotografije. Sačuvaju trenutak; 2003.godina, tada glavna dvorana PPS Galeković, 17 ljudi iz uprave kluba. Prožeo ih je, prek na prek, nogomet i njihov klub. Tako to biva, čudni su magneti u nama i ništa nas ne privlači tako dobro kao nogomet.