Jedne kišne nedjelje, poslije obiteljskog ručka, unučice su predložile:

– „ Baka, kiša je i ne možemo u tvoj parkić, pa nam je malo dosadno. Daj nam pokaži kaj ima u onoj Bakinoj škrinji!“

– „Odlična ideja! Dođite milene moje!“ – rekla sam.

Kad sam im otvorila škrinju svaka je uzela dio nošnje koji joj se činio najzanimljiviji.

– „Baka, baka, kako je ovo lijepa kapica! Možeš mi ju staviti na glavu?“ – oduševljeno je povikala mala Zora.

– „Mogu, zlato! Ali to nije bilo kakva kapica… Moram vam pojasniti da je nekada bilo strogo određeno tko će, kada i što nositi na glavi. Djevojčice su kosu plele u pletenice i vezale ih crvenim pantlekima, mašnama. Mlade su djevojke kosu uvijale u kofrtajn. To je kosa spletena u pletenice i omotana oko drvene igle. Na kofrtajn su stavljale partu. Parta je lijepo ukrašena traka koja se stavljala oko kofrtajna tako da se vidio dio kose.“

– „A ova kapica, kad se ona nosila?“ – nestrpljivo će Zora.

– „Ta kapica se zove poculica! Nosile su ju mlade snahe, za svečane prilike ovako lijepo ukrašenu, a ‘po doma’ su nosile samo našivanu Poculica prekriva cijeli kofrtajn i ne smije se vidjeti kosa. Kad se djevojka udala, na svadbi su joj žene u pola noći skinule partu i kiticu i stavile poculicu.“

– „Zašto su nosile baš poculicu?“ – upita Eva.

– „Osim što je poculica označavala da je djevojka postala mlada snaha, ona je bila i statusni simbol u društvu jer su ju mogle nositi samo žene iz plemenitaških obitelji.

Starije žene nosile su rupce. Najprije velike bijele peće, a kasnije šarene koje su same tkale u Mraclinu ili su kupovale dolinaste.“

Starije žene nosile su crne rupce. Najčešće su crninu nosile nakon smrti roditelja ili supruga, a onda se više nisu vraćale na šareno, već su crno nosile do kraja života.

– „Baka, a zašto je ova nošnja tako žuta?“ – upitala me Eva polako i pažljivo izvlačeći nošnju.

– „To je žutina, zlato moje. Nosile su ju mlade snahe prvi tjedan nakon udaje.“

– „Kako je ovaj šareni fertun lijep! A i ovaj isto, iako je potpuno bijel! Kada su se koji nosili?“ – upita me Lucija.

– „Nošnje su bile prilagođene blagdanima i svetkovinama, odnosno dijelovima crkvene godine. Ovi bijeli fertuni sa bijelom svilom nosili su se na mise u korizmi u znak žalosti. Ovi su se šareni nosili ostatak godine, a ovi posebno svečani nosili su se na proščenja, za Vidovo u Mraclinu i Veliku Gospu u Vukovini.“

– „Jako su lijepi baka! Bilo bi šteta da se unište. Nisu valjda i radile u tako lijepoj odjeći?“ – primijeti Eva.

– „Naravno da bi bila šteta. Vidite da su ti fertuni lijepi kao novi iako su stari oko 90 godina. Moja ih je mama tkala sebi kao ruho za udaju još 1930-ih godina. Sve to nosilo se samo na misu, a poslije mise pažljivo se slagalo, narancalo i spremalo u škrinju. Radna odjeća bila je od grubljeg materijala, jednostavna, bez ukrasa, najčešće od konopljine pređe kako bi bila čvrsta i izdržljiva. Kao i sve ostalo što se koristilo u kući (ručnici, stolnjaci, plahte…) i odjeća se tkala i izrađivala kod kuće. Ništa se nije kupovalo kao danas. No, to na znači da se moda nije mijenjala. Moda je i nekad bila ‘veliki diktator’ iako se sporije mijenjala. Evo na primjer, moja teta (mamina sestra) imala je nošnju prebranu sa tiftikom, crvenim koncem. Opleće je bilo isto prebrano, a fertun je bio jedan veliki i na njega se stavljao jedan kraći – zvani fertušek. Mama je bila samo četiri godine mlađa od tete, a tkala si je potpuno drugačiju nošnju. Opleće je bilo bijelo, laneno. Bluza je bila našivana ili čak iz kupovnoga platna. Fertuni su bili prebrani sa svilom, a rubače finije, tanje To nam govori da se nije naglo prešlo na oblačenje i izradu odjeće od kupovnog materijala. To je trajalo godinama i tako se izrađivao dio po dio odjeće. Najdulje se zadržala domaća narancana rubača. Neko su vrijeme već i bluze i fertuni bili od kupovnog materijala, ali je rubača bila domaća.“

– „Kada su se onda prestale nositi nošnje?“ – upita Eva.

– „Tek između 1950. – 1960. god. došlo je do pravog presvlačenja, što znači da je potpuno nestalo nošnje i počele su se nositi haljine iz kupovnog materijala.“

– „Je li bilo posebne prilike kada se to događalo?“

– „Naravno, na najsvečanijoj vatrogasnoj zabavi u godini – na knajpi! Te su se zabave održavale u subotu, a glavne vijesti poslije nedjeljne sv. mise bile su: ‘Barić se preslekla, Vera se preslekla, Janić se preslekla…‘ – to je značilo da se na vatrogasnoj zabavi pojavila u novoj haljini, podrezane kose s trajnom, a isto je tako bila odjevena i na sv. misi u nedjelju. Tek tada je to bilo i ‘službeno’ prihvaćeno. Tom ritualu presvlačenja bile su podvrgnute sve djevojke i žene koje su ‘bile doma’, a one koje su išle u školu i studirale u Zagrebu nisu trebale presvlačenje. One su odmah bile prihvaćene u kupovnim haljinama.“

– „Kako je to zanimljivo! Morat ćemo to ponoviti kad bude lijepo vrijeme, onda ćeš nas obući u nošnje da se slikamo i stavimo to na Instagram“ – rekle su moje unuke.

– „Dobro, dogovoreno!“ – rekla sam i pomislila:

„To su današnji mladi, glavno da je na društvenim mrežama… Ali takvo je vrijeme, vi to stavite na Instagram, a ja ću na portal Mraclin.hr!“