Mrtvog čovjeka lako prepoznajemo.
Ne ostavlja tragove u snijegu,
Ne zapisuje britke zapise u noći,
Ne sanja o izlasku iz vremena svijeta.
Nije dodirnuo ruku bića za kojim žudi,
Nije potrčao šumskom stazom, među
Divljim psima. Nije se izdvojio iz gomile,
Baš nikad. Ne misli o poretku i priviđenju,
Ne ustaje jutrom potpuno predan praznom
Danu. Kako će uskrsnuti mrtvi ljudi?
Hoće li moći živjeti nakon svega?
Kad čuvaju se trpke epifanije i nadire struja
Oporog života? I kako će izgledati kišni
Ogrtači, nakon svega? Uskrsnuće kao
Dodir ruke po tijelu koje nedostaje,
Kao mir pred jutro bez snoviđenja.
I samo život.

Darija Žilić