Ovih dana sustigla nas je tužna vijest da je u Beču u 90. godini života umro Radoslav Katičić, lingvist svjetskoga glasa, član četiriju akademija, književni povijesničar, veliki zaštitnik hrvatskog jezika i – kako se posljednjih godina s pravom uvriježilo govoriti – jedan od najumnijih Hrvata. Osobit ugled ovaj rođeni Zagrepčan imao je u slavističkim krugovima, pri čemu je ključni doprinos ostvario u sklopu Slavističkog instituta Sveučilišta u Beču.

Za nas, Turopoljce, posebno je važno njegovo istraživanje slavenske pretkršćanske vjerske i kulturne predaje, jer je ustvrdio da je upravo u nekim turopoljskim običajima ostala izvrsno sačuvana predkršćanska obrednost, ali i put kojim se stara vjera stapala s kršćanstvom. Ključne spoznaje akademik Katičić objedinio je u svojoj knjizi “Naša stara vjera”, što ju je Matica hrvatska objavila 2017. godine. Kao ilustraciju izdvajamo nekoliko objašnjenja što ih je ovaj velikan izložio tako čitko da ih može sa zanimanjem pratiti i sasvim prosječni čitatelj:

“Narodi slavenskoga jezika već su kroz duga stoljeća kršćanski narodi. Njihov vjerski život i shvaćanja potpuno su prožeti kršćanstvom. I prežitci stare vjere potpuno su prožeti njime. Ide to dotle da se čak u ruskim i bjeloruskim zagovorima, čarima za pomoć protiv raznih boleština i nevolja, u kojima se inače najbolje čuva predaja svetih tekstova i stari mitski sadržaji, na svakom koraku nailazi na elemente preuzete iz crkvene liturgije. Tolik joj je bio ugled i utjecaj. I poganske su čarolije kod istočnih Slavena pravoslavne. Uostalom, i naši hrvatski jurjaši u Turopolju pjevaju: Ovo se klanja zeleni Juraj – kirales! i tako se u potpuno mitskom, prastarom obrednom ozračju, gdje se o zelenom Jurju čak i ne pjeva kao o svetome Jurju, ipak našlo crkveno liturgijsko “kyrie eleison”. Poganska predaja kako kroz stoljeća dopire do nas sva je prožeta kršćanstvom.(…)

Mladi bog Jarilo, punim imenom Jarovit, koji u proljeće dolazi iz daleka i donosi bujno zelenilo i godišnju rodnost, poistovjećen je sa svetim Jurjem. Zovu ga, zanemarujući crkveni okvir i krinku, čak i samo Jura, tako ophodnici u Turopolju, ili samo Юрий – Егорий, tako u sjevernoruskim ophodničkim pjesmama. Jarilo je sin Perunov i Mokošin, ali je rano otišao u daljinu i dolazi u proljeće na svadbu sa svojom sestrom koja se u kršćanskom okolišu zove tipičnim djevojačkim imenom Mara ili Marica. Praslavensko ime toga božanstva čini se da je bilo Mara i Morana. Ta dvojnost čini se također da je povezana s promjenama koje se dešavaju s njezinim likom i njezinom ulogom u tijeku vegetacijske godine. Mara bi se zvala kao mlada, svježa i lijepa kao kakvo čarobno priviđenje, što praslavensko mara, čini se, i znači, a Morana ostarjela i zla osvetnica koja nemilosrdno mori.”

Za boga Jarila se u kršćanstvu ne javlja samo sveti Juraj, nego vrlo karakteristično i sveti Ivan. Smjena svetih Jurja i Ivana kao kršćanskih predstavnika boga Jarila nije proizvoljna. Ona dolazi odatle što su se običaji koji potječu od obreda njegova proljetnog kulta u slavenskoj narodnoj tradiciji pretežito vezali za dva kršćanska blagdana, za Jurjevo i za Ivanje. Ta dva blagdana kalendarski su smještena u razdoblje između prvoga tjeranja trave i lišća i žetve, u uzlaznom luku godišnje vegetacije i rodnosti. Po tome su bila osobito prikladna da se oko njih nakupe narodni običaji koji potječu od obreda što su izvorno bili posvećeni bogu koji se štovao kao nositelj i donositelj toga dvojega.”