Ljeto se bliži kraju. Moji unuci vratili su se s mora i opet malo došli k baki i dedi u Mraclin. Baka, kao i obično, puna pitanja: „Kako je bilo na moru? Jeste li se odmorili? Jeste li se naigrali? Jeste li se kupali? Jeste li kupili knjige za novu školsku godinu?…“

– Jesmo baka, lijepo smo se naigrali i odmorili pa jedva čekamo da se vidimo s prijateljima iz razreda. Ali mi ne kupujemo knjige, nas knjige dočekaju na klupama kad dođemo u školu. A vi ste sami kupovali knjige?

– Da, ali gledajte ovo, sačuvala sam svoje bilježnice iz osnovne škole u Mraclinu.

– Gledajte što sam napisala u prvom razredu u sastavku Moja torba: „Moja torba je crne boje. Ona je od kože. U njoj nosim čitanku, računalo, bilježnice, pernicu i pločicu… “ – Kakvu pločicu, baka? – upita Zora. – Kada smo u prvom razredu učili pisati slova i brojeve nosili smo pločicu. Ona je bila napravljena od tvrdog crnog materijala s drvenim okvirom na kojem je bila privezana mala spužvica za brisanje. Pisali smo risalom koje je na pločici ostavljalo bijeli trag. Na jednoj strani pločice bile su crvene linije za pisanje slova, a na drugoj kockice za pisanje brojeva ili je bila prazna za crtanje. Na pločici smo pisali u školi, ali i domaće zadaće kod kuće. Bilo je dobro što su se naša prva, nespretna slova lako brisala spužvicom pa smo mogli ispraviti greške.

– A kakvo računalo, baka? Kako? Onda još nije bilo kompjutera!

– Ajoj, baš ste me nasmijali! – kažem kroz smijeh. – Naravno da nije bilo računala kakva vi imate danas! Bilo je to sasvim drugačije računalo. Imali smo jedno veliko u razredu. Izgledalo je kao drveni okvir sa žicama na kojima su velike drvene kuglice u dvije boje. Na njemu smo pomicanjem kuglica učili zbrajanje i oduzimanje. Slično tome, ali manje imali smo za vježbanje kod kuće ili smo ga nosili u torbi u školu. Sjedili smo po dvoje u starim drvenim klupama. Klupe su sa svake strane imale rupe za tintarnice. U njih je učitelj nalio tintu kada smo u trećem i četvrtom razredu pisali školske zadaće. Pisali smo šiljastim perom koje smo umakali u tintu. Najteže je bilo to što se greške napisane tintom nisu mogle obrisati ni ispraviti. Učili smo pisati i krasopis. To je pisanje slova tankim i debelim crtama za što je trebalo puno vježbe i dobro zašiljena olovka.

– Kakva ste šiljila za to imali? – pita Eva.

– Mi smo imali vrlo jednostavna metalna šiljila, ali kad su vaši roditelji bili mali, njihova teta Zora donosila im je iz Zagreba krasna šiljila. Šiljila su bila prava mala umjetnička djela jer su detaljno izrađena prema pravim muzejskim predmetima.

– Nisi nam opisala svoju pernicu, baka – sjeti se Lovro.

– A, da! Pernica je bila drvena s izdubena tri pretinca: za olovku, gumicu i šiljilo. Imala je poklopac koji se uvlačio u utore. Pernice su s vremenom postajale sve veće, s više olovaka, s bojicama, trokutima i šestarima. Šestar kakav smo mi imali, vi ne bi ni prepoznali. Dobro zašiljena obična olovka nataknula se na taj šestar koji je uspješno iscrtao kružnicu. U razredu smo imali drvene trokute, ravnalo i šestar kojima smo crtali na velikoj crnoj školskoj ploči. O tim rekvizitima brinuo se redar u razredu. On je brisao ploču i pazio na red i disciplinu u razredu za vrijeme odmora. U učionici je bila i jedna velika željezna okrugla peć koja se ložila na drva. Mojoj generaciji učitelj je bio Tomislav Cerovac. Njegova supruga Marija također je bila učiteljica, a stanovali su u stanu u školi. U drugom školskom stanu stanovao je učitelj Jurdana sa svojom obitelji.

Eva se zagleda u sliku i veli: „Ti si imala pletenice, baka?“

– Da, skoro sve djevojčice su tada imale pletenice. Mame su nam svako jutro plele kosu. Ja sam ih ošišala kada sam krenula u peti razred, a sestra Zora tek kad je krenula u Zagreb u gimnaziju.

– Baka, a jeste li vi u školi nosili kute? – upita Eva.

– Ne, ja sam pošla u osnovnu školu poslije Drugog svjetskog rata kada su nam roditelji mogli priuštiti samo najnužnije stvari. Mi u Mraclinu bili smo sretni što smo imali zemlju na kojoj smo mogli uzgajati žitarice i imati domaće životinje pa nismo gladovali. Još i danas se sjećam mirisa žganaca i bijele kave koje nam je mama kuhala prije odlaska u školu. Od žganaca nisam bila gladna do povratka iz škole. U školu smo išli žurno, ali iz škole smo se „vukli“ doma, pričali smo, smijali se, zastajali i zagledali u svako dvorište ako smo išli kroz selo. Ako smo se vraćali uz potok Obdinu svako godišnje doba nosilo je svoje čari i užitke. Čista, bistra voda tiho je žuborila, a uz obalu smo u proljeće brali cice-mace i proljetno cvijeće. Ljeti sitne crvene šumske jagode, a u jesen kupine i glog. Trnine su bile dobre tek nakon prvih mrazova. Uz Obdinu je bila utabana staza kojom se moglo doći od škole do kraja sela, do Obreži. Preko potoka bilo je nekoliko mostića – brvi. Tamo su bila polja i livade ljeti puna cvijeća koje smo brali i lovili leptire. Takvih livada više nema jer se ne kose. Obdina je regulirana i veći je dio godine bez vode, a djecu u Mraclinu roditelji autima voze u školu i iz škole i, po mojem mišljenju, oduzimaju vam najljepši dio školovanja i djetinjstva. Evo, dječice moja, unatoč skromnim uvjetima u kojima smo stjecali osnovna znanja, mnogi Mraclinci uspješno su završili svoje školovanje i postali su ugledni liječnici, znanstvenici, profesori, pravnici… Sve nas je tjerala silna volja i želja za postizanjem boljeg života preko učenja i znanja pa mislim da je u Mraclinu uzrečica „znanje je imanje“ opravdala svoje postojanje.