Danas su mi došli unuci Filip i Lovro i pričali mi kako su bili u Zagorju na uprizorenju bitke kod Stubice, Seljačke bune iz 1573.

– Lijepo, to je vama dečkima zanimljivo gledati, a i o tome ste učili u školi pa vam je poznato.

– Da, baka, ali zašto Turopoljci nisu išli u pomoć seljacima u Zagorje, pa to je samo preko Zagrebačke gore?

– Zato što Turopoljci nisu bili kmetovi. Djeco moja, ljude i događaje moramo promatrati u vremenu i prostoru kada i gdje se događaju, a ne na njih gledati iz današnje perspektive. Seljačka buna događala se u Zagorju u vrijeme feudalizma u srednjem vijeku kada su po lijepim zagorskim bregima feudalci gradili svoje bedeme i dvorce, a seljaci-kmetovi morali su obrađivati njihova velika imanja. Turopolje je bilo zajednica slobodnih plemića, još od 1225. godine kada im je kralj Bela IV. poveljom dodijelio status plemića. Zauzvrat Turopoljci su morali sudjelovati u ratovima protiv turskih osvajača koji su upravo u 16. i 17. st. bili najžešći. To je opisao povjesničar Emilij Laszovski u knjigama “Povijest Plemenite općine Turopolja”.

Naš veliki pisac August Šenoa opisao je Seljačku bunu koja je temelj današnjim uprizorenjima bitke kod Stubice, ali je napisao i pripovijetku” Turopoljski top “u kojoj je opisao kako su gotovo u to isto vrijeme Turopoljci vodili sasvim druge bitke. On to opisuje ovako: „Pred dugo dugo vremena Turčin je u Turopolju mnogo kvara počinio, mnoga sela popalio, da se je Turovo polje dimilo kak goruča lula. Naši dedi su se išli braniti pa je mnoga turopolska sablica Turčine k vragu odnesla…“. Turci su u svojim pohodima došli do Petrinje i u više navrata prelazili Kupu i tada pljačkali turopoljska sela. Tako su Turopoljci imali potrebu braniti svoju zemlju, vjeru i slobodu.

Osim Turaka velika prijetnja Turopoljcima bili su i domaći feudalci koji su ih željeli pretvoriti u kmetove kako bi im obrađivali velika imanja. Jedan od njih bio je i Nikola Zrinski koji je jedno vrijeme posjedovao grad Lukavec. Ne poštujući stare slobode turopoljskih plemića htjeli su ih pokmetiti. Zato su Turopoljci tražili zaštitu od kralja Ferdinanda I. Svojim su listinama i grbovnicama dokazivali status slobodnog nižeg plemstva. Kraljevom naredbom Nikola Zrinski morao je vratiti grad Lukavec Turopoljcima. Tako se Turopoljci nisu morali boriti za svoju slobodu, nego ju samo dokazati.

Dr. Agneza Szabo navodi da su Hrvatsko-ugarski kraljevi pravilno ocijenili da su im Turopoljci korisniji u obrani nego u obrađivanju zemlje. Zato su, kao i na drugim područjima uz granicu, osnivane vojne jedinice. Tako je osnovan i Turopoljski banderij, jedna od obrambenih postrojbi protiv turskih osvajača.

Kako su se upravo Hrvati hrabro borili protiv velike osmanske sile Papa Leon X. proglasio je Hrvatsku „Predziđem kršćanstva“.

I suvremena europska Hrvatska nalazi se na razmeđi istoka i zapada. Zato ne smijemo podcijeniti sedmostoljetnu borbu Turopoljaca za očuvanjem svojeg statusa slobodnih plemića kao ni to da su naši predci pred napadimaTuraka snalažljivo čuvali svoje listine s grbom i kraljevskim pečatom zakopavajući ih u zemlju, pa čak i u grobove kako bi imali dokaz svog plemićkog statusa.

Naravno da im je to bilo jako važno jer sloboda je najveća blagodat za koju se ljudi uvijek i svugdje bore i nastoje ju sačuvati.

– U redu, baka, to nam je jasno da su Turopoljci ljubomorno čuvali svoje plemićke listine, ali kako se moglo na ulici znati tko je plemenitaš?

– Odjećom, djeco! Odjećom se pokazivalo tko je što u društvu, kojem staležu pripada, kakvog je imovinskog stanja i zato je bilo strogo određeno tko smije što nositi i kako se odjenuti. Turopoljski plemenitaši nosili su u svečanim prilikama suknene hlače tamnoplave boje, mentene prebačene preko jednog ramena, sablje, čizme i šubaru. Žene su imale lijepu prebranu nošnju, a na glavi poculicu kao vidljivi i prepoznatljivi simbol plemstva u Turopolju.

No, o tome ću vam pričati drugom prilikom!