Ušli smo u korizmeno vrijeme, vrijeme pripreme za najveći kršćanski blagdan Uskrs. Moje unuke pitale su me, kao i obično, kako je to bilo kad sam ja bila mala.

– Drage moje, osnovnu poruku Uskrsa vi znate jer danas i u školi imate vjeronauk, što mi nismo imali. Učili ste da se kroz vrijeme od 40 dana kršćani pripremaju za slavljenje Uskrsa molitvom, postom i dobrim djelima.

– A nama su rekli da se za to vrijeme trebamo nečega odreći pa ću se ja odreći čokolade  – veli najmlađa Zora.

– Lijepo, time dokazuješ da možeš održati zadanu riječ ili obećanje koliko god ti to bilo teško. No, u vrijeme mojeg djetinjstva vrlo rijetko smo jeli čokoladu pa takvo odricanje nije imalo smisla. Zapravo, nitko onda nije imao ničega puno pa se odricanje i nije toliko spominjalo. Ja se korizme sjećam po tome što smo svaku večer išli u crkvu i molili Križni put. Jedna je djevojčica čitala molitvu Križnog puta, dječak je nosio raspelo, a mi smo išli za njima od postaje do postaje i molili dio zajedničke molitve. Sjećam se da je vrijeme vani znalo biti lijepo i toplo, ali u crkvi je još uvijek bilo dosta hladno, posebno meni.

Misa tada nije bilo po kapelicama naše župe već samo u Vukovini, u župnoj crkvi. Svaku nedjelju išli smo pješice po stazi od Mraclina do Vukovine. Prelazili smo preko velike i male brvi (mostići preko potoka Obdine). Put je trajao oko pola sata. U Vukovinu smo išli i na ispovijed prije Uskrsa i na svetu pričest. Pravila za dobivanje svete pričesti bila su tada puno stroža nego danas pa je nama djeci bilo najteže to što nismo smjeli ništa jesti ni piti dok ne primimo svetu pričest. Težina toga bila je upravo u tom putu do Vukovine i natrag. Najčešće nismo ništa jeli dok nismo došli kući pa se sjećam da su male nožice jedva hodale pošljunčanom stazom na povratku iz Vukovine. Mama je govorila da je to dio pokore i da baš tako treba biti. Sve smo mi to izdržali jer smo znali da nas za Uskrs čeka obilan ručak, a ja sam obično dobila i novu vestu i cipele. U toj vesti išla sam na uskrsnu misu bez obzira na to kakvo je vrijeme bilo. Nekad je padala kiša i puhao vjetar, ali nova se vesta morala pokazati, makar je meni bilo hladno. No najčešće je bilo lijepo, sunčano i toplo i počele su cvasti prve proljetnice, a prije Cvjetnice i drenek. Zato se na Cvjetnicu, umjesto maslinovih i palminih grana kojih u Turopolju nije bilo, nosila rascvjetana grana drenka. Grana drenka je bila savijena u krug i kitili smo ju raznobojnim vrpcama od svile i vune i opet nosili u Vukovinu na posvećenje. Drenek su na posvećenje nosili samo dječaci . Dečki iz naše ulice skupili su cijeli naramak drenkof  i nakon blagoslova raznosili bi ih po kućama. Za to bi dobivali jaje ili novac.

Prije Uskrsa je veliki tjedan. Iako je bilo lijepo vrijeme ništa nismo smjeli raditi u vrtu ili polju jer je Isus u grobu – govorila je mama. Na Veliku subotu farbali smo jaja. Nije bilo nikakvih boja ni naljepnica kao danas. Voskom smo iscrtavali šare na jajima, a onda ih farbali kuhanjem u prirodnim bojama: u soku od cikle, ljuskama luka, listovima crvenog zelja i slično. Na blagoslove jela u kapelice velečasni Đuro Makarević dolazio je biciklom. Žene su nosile u košarama šunku, jaja, kruh, gibanicu ili koje drugo jelo po želji, a prekrivale su ih lijepim vezenim krpama rađenim baš za tu priliku. Nakon blagoslova jela svaka je žena žurila kući jer prema tradiciji ona koja prva dođe kući je „pisanica“. Moram se nasmijati pri pomisli što bi bilo da i danas vrijedi to pravilo. Koja bi to jurnjava autima nastala jer danas većina nas dolazi na mise i blagoslov jela autom.  

Od blagoslovljene hrane pripremao se uskrsni doručak. Nakon tako obilnog i finog doručka čak nam je i dobro došlo pješačenje do Vukovine na poldanju svetu misu. Crkva je uvijek bila puna. Kasnije, nakon što su umrli moji roditelji, sve lijepe običaje oko Uskrsa nastavljali smo obavljati kod druge bake, mame vašeg dede u Ivaničkom Graberju. U nedjelju na Uskrs išli smo na svetu misu u Kloštar Ivanić, a tamo se tada obavlja i blagoslov jela. Nakon toga svi smo išli na doručak k baki Ani. Ona je vrsna kuharica i obično je pripremala puno jela: šunku pečenu u kruhu, kuhanu šunku, jaja, hren, francusku salatu… Omiljene kolače za svakog unuka i praunuka, upravo one koje svaki od njih najviše voli. Znalo je biti i po 12 vrsta kolača. Svima nam je to bilo prekrasno prevedeno vrijeme. Svi smo uživali u ugodnoj obiteljskoj atmosferi.

 Sada su se obitelji povećale pa vaša teta Katarina okuplja svoje kćerke i unuke u Zagrebu, a mi svoje u Mraclinu. I oni i mi nastojimo sačuvati tradiciju i održati sve lijepe uskrsne običaje koje su nas učile naše mame i bake.

Dragi moji Mraclinci, znam da se u našem turopoljskom kraju čuvaju dobri stari običaji vezani uz Uskrs. Zato vam svima od srca želim sretan i blagoslovljen Uskrs!