Naš suradnik Stjepan Galeković Benov upozorio je na jednu zanimljivu obljetnicu. Naime, na današnji dan, 24. travnja 1905. godine, sletio je kraj našeg sela balon s tročlanom posadom. Balon nazvan Turul (prema grabljivici iz mađarske mitologije) predhodne, jurjevske večeri, postavljen je na današnjem Mažurancu, a zanimanje građana za uzlet bilo je toliko da su se, usprkos noćnih ura, “zrakoplovci” – časnik Johann Mannsbach, tvorničar Bothe i naš prvi automobilist Ferdo Budicki – jedva probili do svoga balona. Opis leta prenosimo sa stranica Muzeja automobila “Ferdinand Budicki”:

“U 2 sata i 30 minuta balon se napokon digao. Zrakoplovci su letjeli prema Šestinama i Gračanima, ali ih je zračna struja više puta bacala nad Zagreb i Sljeme, tako da su oplovili cijelu zagrebačku okolicu. Vjetar ih je odnio na jug i zatim oslabio pa su aeronauti cijelu noć lebdjeli iznad Velike Gorice. To je trajalo do šest sati, kad Bothe s visine od 2 000 m ispusti hrvatsku trobojnicu. Nju je našao i donio željeznički nadstražar, koji je imao noćnu službu u Velikoj Gorici, i za to je bio nagrađen. Balon se na nebeskome svodu zadržao sve do izlaska Sunca, a tada su letači zaključili da zbog vrlo slabe zračne struje više neće moći ploviti. S još dosta punim zrakoplovom spustili su se stoga u 7 sati pokraj Mraclina u Turopolju. Pri slijetanju je bilo manjih problema kada su Mannsbach i Bothe iskočili iz košare, a olakšani se balon s Budickim ponovno vinuo u zrak, ali je nakraju sve sretno prošlo.”

Kakva je to atrakcija bila za Mraclin, možemo samo nagađati. Bila bi i danas, ali zbog blizine zračne luke (s kojom je selo Pleso očito preuzelo mraclinsku slavu) baloni više ne lete tim koridorom. A da se radilo o atrakciji i za Zagreb svjedoči činjenica da je tri desetljeća poslije, dakle 1935., spomen na “rijetki športski dogadjaj” obilježen i u časopisu Svijet, jednom od najboljih hrvatskih magazina, pravom internetu svoga vremena. Fotografije snimljene prilikom dolaska Turula sasvim sigurno spadaju među najstarije snimljene u Mraclinu, ali onih koji bi mogli prepoznati nekoga od mještana već davno nema…