Sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Mraclinu se dogodila pobuna đaka. Godinama su mraclinski učenici u Vukovinu išli biciklima. Bila je to standardna ruta  – do križnog dreva, pa preko brvi do nasipa. Bicikle smo prebacili preko ograde i onaj dio puta do škole, po glavnoj cesti Zagreb – Sisak, prošli na biciklu. Ponekad smo cijelim putem išli po glavnoj prometnici, koja je tih godina bila jedina poveznica između dvaju gradova i bila je izuzetno prometna. Nismo ni pomišljali da bi moglo drugačije. Tako su radile generacije prije nas. Tako smo i mi. 

Sve dok se nije dogodila prometna nesreća u kojoj je jedan učenik teško stradao. 

S ovim vremenskim odmakom, teško je zamisliti da smo se organizirali i odlučili na štrajk. Uz pomoć jednog mraclinskog prijevoznika koji je i sam riskirao pristavši da nas vozi na kamionu pred zgradu tadašnje Općine, naoružani transparentima NEMA BUSA, NEMA ŠKOLE! – krenuli smo u ostvarivanje svojih prava na autobus. 

Štrajk je trajao tri dana. Ta tri dana učenici iz Mraclina koji su pohađali nastavu mogli bi se nabrojiti na prste jedne ruke. Štrajk je ugušen uz prijetnje roditeljima – i bez autobusa u toj školskoj godini. Dogodine je otvorena nova škola, a s njom i osiguran prijevoz za učenike. Bili smo djeca, nesvjesna krutosti sistema u kojem smo živjeli, ali svjesna da, osim prava i obveze na osnovnoškolsko obrazovanje, imamo pravo i na siguran put od kuće do škole i obratno. Potreseni tragedijom koja se dogodila, osjetili smo potrebu izraziti solidarnost i spriječiti mogućnost da se tako što ikad više ponovi.