Berba grožđa u Mraclinu je oduvijek bila važan događaj. Danima prije prali su se lajti, pripremale bačve, čistili podrumi. U rano jutro, dok je još rosa pokrivala trsove, kretalo se konjima i kolima prema Goricama. Uzbuđenje zbog vožnje na kolima nije umanjivao strah od bunskog brega na koji se trebalo znati popeti konjskom zapregom. Samo iskusni kočijaši znali su to odraditi bez opasnosti za berače u kolima.

Skupila bi se cijela familija i bili su to pravi mali praznici posvećeni plodu trsovom, koji je na svoj slatki i mirisni način uzvraćao svu brigu, trud i kaplje znoja uložene tijekom godine. Dovikivanje s brijega na brijeg, međusobne pošalice i doskočice, bile su sastavni dio tog beračkog štimunga. U kolima se vozilo “brašno” koje je zapravo bilo hrana za berače. Suhi sir, šunka, pohanci, svega u izobilju. I sve je imalo poseban tek. Naravno da se našlo i rakije i lanjskog vina za okrijepu neumornim beračima. Kako se berba zahuktavala, tako je krenula i pjesma. “Dolinom se šetala, djevojčica mlada, rosno cvijeće birala, plakala od jada…”, pjesma koju je moj deda pjevao u svim prilikama, pa i u berbi. 

U sumrak bi se vraćali doma, uz obavezno stajanje u bertije na Male Bune, za popiti putnu za kraj berbe. Zahvalilo se Bogu na još jednoj rodnoj i plodnoj godini, na punim lajtima “zgreštvanog” grozđa koje je već započelo proces pretvaranja u mlado vino, a sve po onoj ljudskoj: grožđa koliko Bog da, a vina koliko ja hoću.

Foto: arhiva Slavice Kos Čikove