Gotovo dvostruko dulje nego što sam živjela u Mraclinu, živim u Velikoj Gorici. U Gorici je moj dom. Ali sve što me oblikovalo u ono što jesam je u Mraclinu. Moji pretci, moji korijeni, moji geni, moj govor, moja tradicija, moja najnježnija sjećanja… 

Možda više nego drugi, jer sam se dobar dio svog života kretala među ljudima koji nisu bili iz Mraclina, susretala sam se nekim predrasudama, komentarima ili stavovima, koji mi nisu uvijek bili dragi uhu. Ah, vi Mraclinci, vi ste najpametniji. Vi Parikožari. To mi je paralo uši. Ne zbog povijesne činjenice da su se mraclinci uistinu bavili tim poslom, nego podrugljivošću tog “špicnameta”. 

Ne znam može li itko utvrditi zašto je pojam “parikožar” obojen porugom, kad je riječ o pošteno obavljenom poslu naših predaka. I ostala sela imaju neke svoje sinonime i povijesne izvedenice, ali nikad ih nisam čula sa tom podrugljivom notom. Ne trebamo se sramiti našeg parikožarstva. To smo mi. Na svaki podrugljivi atak odgovoriti: Što je točno u tome loše? Neka nam svi oni koji nas tako imenuju objasne u čemu je jedan častan posao, koji je hranio gladna usta, uz ne baš miomirise i ugodu, nešto loše.

Nikad nisam čula ni jednog Mraclinca da za sebe veli da je parikožar. Eto, ja sad javno velim; ja sam rođena Mraclinčica, Parikožarka. Jer, to je dio povijesti mojeg rodnog sela, a time i moje.